Još nikad nije neka umetnost mogla tako potpuno da prikuje žudnju za umetnošću bilo kojeg vremena, i da je toliko potpuno zadovolji, kao Vagnerova delà. Sve težnje za stvaranjem neke nove književnosti, za zasnivanjem neke nove umetnosti, izgledaju nasilno pravljene i neistinite pred onim čemu se divimo u njegovim delima. Što se ovo potpuno zadovoljenje tolikih ljudi nalazi samo kod Vagnera, to odgovara svakako nesumnjivoj činjenici da nikad pre nije bilo čoveka s tako presilnom potrebom za izražavanjem kao što je on. Onaj koji mu se u tome najviše približava, kao što je i sam Vagner uvek osećao, jeste Betoven; a i on ovde daleko zaostaje za njim. Ali samo zato gotovo svako nalazi kod Vagnera ono što je najbliže ispunjenju-, jer on sam je imao najviši pojam o umetničkom delu koji je ikada uobličio neki umetnik i postavio je sebi najveći zahtev koji se ikada neki stvaralac usudio da postavi. Istom savršenošću, istom ispunjenošću počev od jednog izvesnog trenutka (od Loengrina do Parsifala) diše sve što je stvorio; a svojstvenost upravo Vagnerovih motiva jeste i muzički maksimum gustine, ako smem tako reći; oni nikada nisu razredeni, nego uvek kazuju sve. Najveća pregnantnost i koncentracija i neodoljivost njegovih melodija, najveća udaljenost od svake oskudice u kiseoniku, suprotnost svakoj razređenosti vazduha i praznini supstance, to obeležava Vagnerove motive čak i onda kad lebdi nad planinskim vrhuncima i opija se glečerima i udiše onaj visinski vazduh za koji niko nije imao toliko smisla kao on.
Izvor: Oto Vajninger, O krajnjim životnim svrhama, preveo Branimir Živojinović, Paideia, Beograd, 2004.
Napomena: Zahvaljujem se Milanu Angelovskom na preporuci da objavim ovaj odlomak.