Najdraža, jedina moja!
Pišući ovo pismo ja se pouzdano nadam – optimista sam, kao i uvek! – da te ono nikad neće stići već da ćemo se nas dvoje videti i uvek ostati zajedno. Jer, ovo pismo je zato i pisano.
U ovom trenutku, kada polazimo u poslednju, odlučnu etapu boja od koga zavisi, pored svega ostalog, i naša lična budućnost i sreća – želim da ti kažem nekoliko prostih i jednostavnih stvari.
U mome životu postoje samo dve stvari: moja služba našem svetom cilju i moja ljubav prema tebi, najmilija moja. Našu sreću i život smo hteli, nismo, kao ni milioni drugih, mogli ostvariti izolovano, već samo preko naše borbe i naše pobede. I zato su te dve stvari u suštini, u meni samom, jedno.
Znaj, dušo, da si ti jedina koju sam voleo i koju volim. Sanjao sam i sanjam o našoj zajedničkoj sreći – onakvoj kakvu smo želeli, o sreći dostojnoj slobodnih ljudi. To je jedina prava sreća, jedina koju treba želeti.
Ako primiš ovo pismo – ako, dakle, ja ne doživim taj veliki čas, nemoj mnogo tugovati, najdraža! U svetu u kome budeš tada živela, naći ćeš, uvek živ, najbolji deo mene samog i svu moju ljubav prema tebi.
Za tebe sam siguran da će tvoj put biti prav i onakav kakav mora da bude. Na njemu, na putu života, naći ćeš i osvetu i sreću.
Mnogo, mnogo te volim jedina moja! I želim da nikad ne dobiješ ovo pismo već, već da zajedno s tobom dočekamo veliki čas pobede. Želim da te svojom ljubavi učinim onako srećnom kao što to zaslužuješ.
Napomena: Ovo pismo je Lola pred odalzak u rat napisao svojoj devojci Slobodi Trajković, studentkinji Beogradskog univerziteta. Nije hteo da se pismo Slobodi odmah preda, nego ga je ostavio u amanet kod jednog svog prijatelja i zamolio ga da pismo uruči Slobodi samo ako on pogine.
Slika: Renata Koler (Sa izložbe „Bella Ciao“). Detaljnije: Polja, br. 501, 2016.