„Kasno je, kasno za sve“, rekoh samom sebi.
Tih dana često sam razgovarao sam sa sobom. Sa osamnaest i po godina nisi više učenik i prekasno je da se taj zanat nauči. Za nekoliko godina biću potopljen. Izgubio sam najbolje godine života čitajući knjige bez nekog naročitog cilja, trudeći se da odgovorim na večita pitanja, gubeći se u seksualnim fantazijama i boreći se protiv bezbrojnih neuroza.
U mom ruksaku – pored nekoliko prljavih košulja, maramica i čarapa – bilo je i nekoliko rukopisa na hebrejskom i jidišu, jedan nezavršen roman, jedan esej o Spinozi i Kabali, i minijaturna kolekcija onoga što ja nazivam „pesme u prozi“. Ja sam već zaključio da ništa od mog pisanja nije bilo za objavljivanje, lično sam analizirao greške moje beletrističke proizvodnje. Pisac dobro poznat, kao što je dr Eškenazi rekao mi je da je moj esej detinjast; čuveni hebrejski pesnik je oštro kritikovao moje pisanje na hebrejskom. Svi su govorili istu stvar – treba da se usavršim, nisam još bio zreo.
Ali zreo ili nezreo, nisam imao šta da jedem celog dana. I morao sam da negde nađem mesto gde ću provesti noć. Pored onoga što sam nosio u ruksaku, imao sam i dve knjige, ostaci biblioteke mog oca dok smo živeli u Varšavi, bile su to knjige koje sam nameravao da prodam. Blagi Bože, kako mi se činilo daleko to detinjstvo u Varšavi.
Sa osamnaest i po već sam proživeo čitave epohe. Rođen sam u periodu Rusko-japanskog rata. Deset godina kasnije pukao je veliki rat i Nemci su ušli u Varšavu. Za manje od devetnaest godina ja sam doživeo Februarsku revoluciju, Oktobarsku revoluciju, Poljsko-boljševički rat. Proveo sam četri godine u od Boga zaboravljenom malom gradu Bjalidrevni. Onda sam se vratio u Varšavu i išao sam u običnu školu pa sam čak bio i zaposlen kao neka vrsta učitelja u Velikoj Poljskoj. Počeo sam da pišem na hebrejskom, onda sam skrenuo na jidiš. Proganjali su me Hasidim i tešio sam se čitanjem Spinozine „Etike“. Čak sam okusio i radosti ljubavi. Zamislite – imao sam jedva devetnaest godina. Bilo je trenutaka kad sam o sebi razmišljao kao o starom čoveku.
Tog mutnog jesenjeg dana, sivo i žućkasto nebospuštalo se na krovove Varšave. U intervalima su se palile sijalice u izlozima prodavnica. Trotoari su još bili vlažni od kiše. Tramvaji su zvonili, a točkovi droški, kola i kamiona tandrkali su preko kaldrmisanih ulica. Gomile ljudi hodale su trotoarima noseći štapove, pakete, kišobrane.
Izvor: Isak Baševis Singer, „Venčanica“, prevela Valerija Por, Narodna knjiga, Beograd 1995.
