Po jednoj Lajbnicovoj paraboli postoje dve biblioteke: jedna sadrži sto različitih knjiga različite vrednosti, druga sto istovetnih knjiga, dojedne savršene. Značajno je da ova druga sadrži sto primeraka Enejde. Volter piše da ako je Vergilije Homerovo delo, onda mu je ovo najbolje. Sedamnaest vekova je trajala u Evropi Vergilijeva prevlast; romantičarski pokret ga je porekao i gotovo izbrisao. Sada nam škodi navika da knjige čitamo u funkciji istorije, ne estetike.
Enejda je vrhunski primer onoga što je nazvano, ne bez izvesnog omalovažavanja, umetničkim epskim delom, dakle delom čoveka a ne ljudskih pokoljenja. Vergilije je nameravao da podigne jedno remek-delo; začudo, u tome je uspeo. Kažem začudo, jer remek-dela obično su plod slučaja ili namere.
Kao da je kratak, iscrpni spev je glačan redak po redak onom pažljivom radošću koju je Petronije, nije mi jasno zašto, uočio u Horacijevim kompozicijama. Pregledajmo, gotovo nasumice, neke primere.
Vergilije nam ne kaže da su Ahejci iskoristili povremeni mrak da bi ušli u Troju; on govori o srdačnom mesečevom ćutanju. Ne piše da je Troja porušena; piše Troja beše. Ne piše da je neka sudbina bila zlosrećna; piše Na drugi to način razumeše bozi. Da bi izrazio ovo što se sada zove panteizam ostavio nam je sledeće reči: Sve su stvari pune Jupitera. Vergilije ne osuđuje čovekovo ratno ludilo, već govori o ljubavi oružja. Ne priča nam da su Enej i Sibila lutali sami po tamnoj noći među senkama; piše: Ibant obscuri sola sub nocte per umbram.
Nije reč, očigledno, o pukoj retoričkoj figuri, o hiperbatu; sami i tamna nisu promenile svoje mesto u rečenici; oba oblika, uobičajena i Verglijeva, podjednakom preciznošću odgovaraju prizoru koji dočaravaju.
Izbor svake reči i svakog izraza čini da Vergilije, klasičar nad klasičarima, na umeren način bude i barokni pesnik. Rad na peru ne ometa tečno pripovedanje Enejinih podviga i pustolovina. Ima gotovo čarobnih događaja: bežeći iz Troje, Enej se ikrcava u Kartagini i vidi na zidovima hrama slike Trojanskog rata, Prijama, Ahila, Hektora i svoju sopstvenu. Ima i tragičnih događaja: kraljica Kartagine, kada vidi grčke brodove kako odlaze i zna da ju je ljubavnik napustio. Kao što se može i očekivati, najviše ima junačkog; ovo su reči koje izgovara jedan ratnik: Sine moj, nauči od mene hrabrost i istinsku snagu; od drugih sreću.
Vergilije. Od svih pesnika na zemlji nema nijednog koji je slušan sa toliko ljubavi. Preko Avgusta, Rima i onog carstva koje je preko raznih naroda i drugih jezika, još uvek carstvo. Vergilije je naš prijatelj. Kada ga Dante postavlja za vodiča čime postaje najstalniji lik Komedije, podaruje trajni estetski oblik onome što osećamo i zahvaljujemo svim ljudima.
Izvor: Horhe Luis Borhes, „Predgovori“, prevela Silvia Monros Stojaković, Stilos, Beograd, 1990.
Slika: Zidno slikarstvo u Pompejima, Antički Rim, I vek nove ere.
