Kao i svemu, velika se pohvala upućuje svijetu kad se kaže da je lijep. Pohvala se izražava kad se veli: lijepo nebo, lijepa zemlja, lijepo more, lijepe rijeke, lijepi krajevi, lijepe šume, stabla, vrtovi, lijepi gradovi, lijepi hramovi, kuće, vojske. Ukratko, svemu daje najviši ures ta ljupka i sveta ljepota, i može se kazati da su dobro i lijepo na neki način jedno te isto, a poglavito u ljudskim tijelima. Njihovoj ljepoti najbližim uzrokom smatram ljepotu duše koja, kao sudionica prave božanske ljepote, obasja i čini lijepim ono što dodirne, a osobito tijelo u kojemu ona obitava nije tako nevrijedne građe da mu ona ne može utisnuti svoja svojstva. Stoga je ljepota pravi simbol pobjede duše, kad ona s božanskom vrlinom gospodari nad materijalnom prirodom i svojom svjetlošću svladava tame tijela. Ne treba prema tome smatrati da su, zbog ljepote, žene ohole i okrutne, iako se tako čini gospodinu Morellu, niti lijepim ženama valja upisivati u grijeh neprijateljstva, smrti, razaranja, kojima su uzrokom neumjereni prohtjevi muškaraca. Neću dakako nijekati da se na svijetu može naći i lijepih žena koje su bestidne, ali ljepota nije uopće sklona bestidnosti; dapače, ona ih od nje udaljuje i dovodi na put vrla ponašanja, zato što su ljepota i dobrota povezane. Kadikad međutim slab odgoj, neprestani nagovori ljubavnika, darovi, siromaštvo, nada, obmane, strah i tisuću drugih uzroka svladaju i postojanost lijepih i dobrih žena. A zbog tih i sličnih uzroka mogu postati opakima i lijepi muškarci.
Baldesar Kastiljone: „Dvoranin“ (odlomak). Knjiga je primer humanističkog obraćanja, renesansnog dijaloga o lepom, vaspitanju, predstavljanju sebe i svojih manira na dvoru. Započeta je 1508. godine, a objavljena 1528.
Slika: Agnolo Bronzino, „Portret Lukrecije Panciatichi“, 1545.
