Mada je izvesno da lepota i ružnoća, više nego slatko i gorko, nisu svojstva samih predmeta, već u potpunosti pripadaju osećaju, bilo unutrašnjem, bilo spoljnom, mora se priznati da ima nekih svojstava u predmetima koje je priroda odbarila da izazivaju baš ta osećanja. Pošto ova svojstva mogu da se nađu u maloj meri, ili mogu da se pomešaju i pobrkaju jedno sa drugim, često se dešava da na ukus ne utiču ta jedva primetna svojstva ili on pak nije u stanju da razlikuje sve osete ponaosob, usred zbrke u kojoj se predstavljaju. Tamo gde su organi tako prefinjeni da im ništa ne izmiče, a istovremeno tako precizni da opažaju svaki sastojak kompozicije, ovo nazivamo tananost ukusa, bilo da koristimo ove termine u doslovnom ili prenesenom značenju. Ovde su opšta pravila lepote od koristi, budući da se izvlače iz potvrđenih uzoraka, i iz posmatranja onoga što prija ili ne prija, kada se predstavi pojedinačno i u velikoj meri; a ukoliko iste osobine, u neprekidnoj kompoziciji i u manjoj meri, ne pogađaju organe čulnim zadovoljstvom ili nelagodnošću, toj osobi odričemo svaku pretenziju na ovu tananost.
Dejvid Hjum: „Ogledi o moralu, politici i književnosti“, 1745.
Skulptura: Nika sa Samotrake. Krilata boginja pobede, nastala oko 190. godine pne.
