Praksa je toliko povoljna za razabiranje lepote da, pre nego što budemo mogli da damo sud o bilo kom važnom delu, biće čak i neophodno da svaki pojedinačni nastup više puta pomno prouči i sagleda u različitom svetlu sa pažnjom i oprezom. Kod prvog proučavanja bilo kog dela misao se uzbudi i užurba, što unosi pometnju u istinski doživljaj lepote. Ne razabire se odnos delova, nedovoljno se razlikuju prave karakteristike stila, nekoliko savršenih i manjkavih delova izgleda uvijeno u neku vrstu zabune i mašti se predstavlja nejasno. Da i ne pominjemo da postoji i vrsta lepote koja, pošto je kitnjasta i površna, isprva prija, ali kada se odredi kao nesaglasna sa ispravnim izrazom, bilo razuma, bilo strasti, brzo dosadi čulu ukusa, pa bude sa prezirom odbačena, ili barem znatno izgubi na vrednosti.
Nemoguće je nastaviti sa praksom posmatranja bilo kog reda lepote a da često ne dođemo u položaj da vršimo uporedbe između nekoliko vrsta i stepena izuzetnosti, i određujemo njihove međusobne proporcije. Čovek koji nije imao prilike da uporedi različite vrste lepote zaista je potpuno neosposobljen da donese sud u vezi sa bilo kojim predmetom koji mu se predstavi. Isključivo uporedbom dodeljujemo epitete kojima hvalimo ili kudimo, i učimo kako da im odredimo meru.
Dejvid Hjum: „Ogledi o moralu, politici i književnosti“, 1745.
