Čak i ako nisi dr Džonson, Gete, Karlajl ili Volter, možeš da osetiš, iako mnogo drugačije od tih velikih muškaraca, prirodu one složenosti i moć one snažno razvijene stvaralačke sposobnosti kod žena. Uđeš u sobu – ali morala bi se upregnuti sva sredstva engleskog jezika, i bila bi potrebna čitava jatanezakonito skovanih reči da bi žena mogla da kaže šta se događa kada ona stupi u sobu. Te sobe se potpuno razlikuju; ili su mirne, ili u njima tutnji; gledaju na more ili, pak, na zatvorsko dvorište; u njima se suši veš na konopcu, ili se presijavaju od opala i svile; oštre su kao konjska struna ili meke kao paperje – dovoljno je ući u bilo koju sobu u bilo kojoj ulici pa da ti se cela ta krajnje složene snaga ženskosti sruči u lice. Kako bi i moglo biti drugačije? Jer žene su sedele u kući sve ove milione godina, tako da su danas i sami zidovi prožeti njihovom stvaralačkom snagom, koja je, zapravo, toliko prepunila cigle i malter da bi sad morala naći novu odušku u peru, četkici, biznisu i politici. Ali ta stvaralačka moć se veoma razlikuje od stvaralačke moći muškaraca. Moramo zaključiti da bi nastala ogromna šteta kada bi se ta moć ometala ili trošila uludo, jer je vekovima sticana kroz najsuroviju disciplinu i nema ničega što bi je zamenilo. Bila bi ogromna šteta kada bi žene pisale kao muškarci, ili kad bi živele kao muškarci, ili kada bi izgledale kao muškarci; jer, budući da je postojanje samo dva pola sasvim neadekvatno kad pogledamo koliko je svet ogroman i raznovrstan, kako bismo se snalazili samo s jednim?
Izvor: Virdžinija Vulf, „Sopstvena soba“, prevela Jelena Marković, Plavi jahač, Beograd, 2009.
