Osamnaestog marta 1909. godine izašao je broj magazina „Vogue“ posvećen, kao što i piše na naslovnoj strani, haljinama i materijalima (tekstilu). Ilustrator je bio inspirisan viteškim pričama, ranim renesansnim prikazima plemića okupljenim u vrtu kako vode razgovore o Amoru.
Ženska vitka figura oblikom svog tela dopunjuje paunovo telo i njihove odežde – perje i haljina – uokviruju kamen na kome je sunčani časovnik. Na taj način dvostruka kružnost je postignuta. Poput ruskih babuški, jedno vreme prisutno je unutar drugog. Čovek i kosmos se dopunjuju.
Pauna, simbol besmrtnosti i taštine, devojka jednom rukom hrani crvenom bobičastom voćkom, dok joj je prst druge oslonjen na kamen i uperen ka časovniku. U vrtu su i paun i časovnik, i besmrtnost i vreme. Oboje tvore, ali i razgrađuju rajsko stanje. U tome je suština slike vrta, čestog književnog toposa gde je dvostruko značenje najgušće.
Vrt je arhitektonska zamena i mikrokosmos, rajska bašta ovoga sveta. Otuda unutar zidina manastira tako lepe zelene površine. On je sećanje na rajsko stanje duše, baš kao i paun u njemu, simbol i lepote, između ostalih. Sunčani časovnik, opredmećeni memento mori, baš kao i na slici Nikole Pusena, jedva da je vidljiv, ali je, ipak, prisutan.
Nasleđe petrarkističke poezije prisutno je u prerafaelitskom slikarstvu i poeziji, a ponešto od ornamentike i folklornih motiva i u Art Nouveau umetnosti, čiji su uticaji vidljivi na ovoj naslovnoj strani. Danas retko viđamo ovako nešto. I pre sto godina ovakva naslovna strana imala je dekorativnu funkciju, sa ciljem da privuče kupce, ali ni drugi slojevi njenog značnje nisu zanemarljivi a, verujem, nisi ni izostali, nekom pronicljivom oku.
