Albert Chevallier Tayler – „The Grey Drawing Room“, 1917.
Ovako je mogao izgledati jedan engleski ili francuski dendi i esteta početkom 20. veka u svom salonu. Zamišljam Rilkea ili Prusta (odličn vizuelni predložak za prostore kojima su se kretali njegovi junaci) na mestu ovog gospodina. Ipak, ne zaboravimo da je slika nastala 1917. godine. Prvi svetski rat još uvek nije završen, a u Rusiji revolucija uzima maha. Zato, kada vidim ovu sliku, setim se izjave jednog Bakunjinovog sledbenika koji nije mogao da poveruje da su sve novine ovog sveta, sve reportaže, izveštaji i događanja tu samo da bi buržuj mogao spokojno čitati novine izjuta!
Da, zvuči duhovito, a pomalo i apsurdno. No, novac, posebno velika količina novca u posedu jedne osobe, upućuje na neravnopravnu raspodelu i, bez izuzetka, na nepravdu koju velika grupa ljudi podnosi zbog toga. Nadamo se da ovaj gospodin koga je Tajler prikazao nije eksploatisao decu u rudnicima, što je bio običaj bogatih engleskih industrijalaca, a i njihovih prethodnika kolonizatora. Setimo se, baza svekolikog bogatstva Evrope nije proizvodnja, već pljačka.
No, ne moramo nužno ovoj priči davati socijalni aspekt, ali je dobro kontrastirati je sa istorijskim događanjima u svetu godine kada je nastala. Naglašavam ovo jer smatram da je slika lepa, ali anahrona. Zamislimo, opet anahrono, da ovaj esteta čita jedan Hartmanov odlomak:
Estetika nastoji da razotkrije tajnu koja u umetnostima svakako ostaje sačuvana. Ona nastoji da analizira akt uživajućeg posmatranja, koji samo dotle može postojati dok ostane nerazložen i od misli neometen.
Primer je anahron jer je Hartmanovo delo „Estetika“, odakle je citat preuzet, objavljeno tek 1953. godine. Takođe, slika danas, u kontekstu doba u kome mi živimo, deluje anahrono, ne samo zbog svog realističnog prikaza, već i zbog same teme. Koliko ljudi znate da ovako provode svoja jutra, u ovakvim salonima?
Na zidu vidimo ikonu Bogorodice sa Hristom u vizantijskom stilu. Levo od nje, na bogato ukrašenoj komodi, recimo da je od orahovine, stoje tri vazne, recimo da su kineske, iz dinastije Ćing. Pod nogama prikazanog su položeni crteži, tu je još jedna vazna, ovog puta možda dopremljena iz Drezdena i stilska stolica iz doba Luj-Filipa.
Kao i citirani redovi Nikolaja Hartmana, tako i ova slika poseduje izvesnu poetsku bistrinu, svež jutarnji vazduh, orošen od besmisla istorije i problema modernog sveta. Zato se i našla na ovom internet mestu. Ja sam polazeći od nje izgradila jednu sasvim novu priču, tek mogući narativ, i ona me je podsetila mnogih detalja. Osim što je lepa, ona i podučava. Eto, čak je i Horacije našao svoje mesto pod Suncem našeg doba.
