Muzej
Postoje tanjiri, ali nema apetita.
Postoje prsteni, ali nema uzajamnosti
već najmanje trista godina.
Postoji lepeza – gde je rumenilo?
Postoje mačevi – gde je gnev?
I lutnja ni da zvekne u sivom času.
Zbog nedostataka večnosti nagomilano je
deset hiljada starih predmeta.
Ubuđali čuvar slatko drema
obesivši brke nad vitrinom.
Metali, glina, ptičje pero
tiho trijumfuju u vremenu.
Kikoće se samo igla preostala od smešljivice iz Egipta.
Kruna je natčekala glavu.
Ruka je izgubila s rukavicom.
Desna cipela pobedila je nogu.
Što se mene tiče, živim, molim da mi se veruje.
Moja trka sa haljinom još uvek traje.
A kako je ona uporna!
A kako bi htela da me nadživi!
.
Reči
– La Pologne! La Pologne? Tamo je strašno hladno, zar ne? – upitala me je i odahnula sa olakšanjem. Jer nakupilo se tih zemalja toliko da je u razgovoru još najpozudanija klima.
– O, gospođo, – hoću da joj odgovorim – pesnici moje zemlje pišu u rukavicama. Ne kažem da ih uopšte ne skidaju; ako mesec počne da greje, skidaju ih. U strofama složenim od gromkog hukanja, jer samo to se probija kroz riku bure, pevaju o prostom životu pastira foka. Klasici riju ledenom svećom mastila po ugaženim smetovima. Ostali, dekadentni, oplakuju sudbinu snežnim zvezdicama. Ko hoće da se utopi, mora imati sekiru da bi prosekao prorub u ledu. O, draga gospođo.
Tako hoću da joj odgovorim. Ali sam zaboravila kako se na francuskom kaže foka. Nisam sigurna ni kako se kaže ledena sveća i prorub.
– La Pologne? La Pologne? Tamo je strašno hladno, zar ne?
– Pas du tout? – odgovaram ledeno.
.
Razgovor s kamenom
Kucam na vrata kamena.
– To sam ja, pusti me.
Hoću da stupim u tvoju unutrašnjost,
da pogledam oko sebe,
da te upijem kao dah.
– Odlazi – govori kamen. –
Ja sam čvrsto zatvoren.
Čak i razbijeni u delove
bićemo čvrsto zatvoreni.
Čak i smrvljeni u pesak
nećemo pustiti nikog.
Kucam u vrata kamena.
– To sam ja, pusti me.
Dolazim iz čiste radoznalosti.
Život je za nju jedina prilika.
Želim da prošetam po tvojoj palati,
a potom još da posetim list, i kaplju vode.
Dosta malo vremena imam za sve to.
Moja smrtnost treba da te gane.
– Ja sam od kamena – veli kamen –
i po nužnosti moram da sačuvam ozbiljnost.
Idi odavde.
Nemam mišića smeha.
Kucam u vrata kamena.
– To sam ja, pusti me.
Čula sam da u tebi postoje velike prazne dvorane,
negledane, uzaludno lepe,
gluhe, bez odjeka ičijih koraka.
Priznaj da sam ne znaš mnogo o tome.
– Velike i prazne dvorane – veli kamen
ali u njima mesta nema.
Lepe, možda, ali van ukusa
tvojih ubogih čula.
Možeš me poznati, iskusiti me ne možeš nikad.
Čitavom površinom obraćam se tebi,
a čitavom nutrinom ležim izokrenut.
Kucam u vrata kamena.
– To sam ja, pusti me.
Ne tražim u tebi skloništa za večnost.
Nisam nesrećna.
Nisam beskućna.
Moj svet je vredan povratka.
A za dokaz da sam bila istinski prisutna,
neću predstaviti ništa drugo sem reči,
kojima niko neće poverovati.
– Nećeš ući – veli kamen. –
Nedostaje ti čulo učešća.
Nijedno čulo neće ti zameniti čulo učešća.
Nećeš ući, imaš jedva zamisao tog čula,
jedva njegovu klicu, predstavu.
Kucam u vrata kamena.
– To sam ja, pusti me.
Ne mogu da čekam dve hiljade vekova
da bih ušla pod tvoj krov.
– Ako mi ne veruješ – veli kamen –
obrati se listu, reći će ti isto što i ja.
Kaplji vode, reći će ti isto što i list.
Najzad upitaj vlas sa sopstvene glave.
Smeh me raspinje, smeh, veliki smeh
kojim da se smejem ne umem.
Kucam u vrata kamena.
– To sam ja, pusti me.
– Nemam vrata – veli kamen.
.
Izvor: Vislava Šimborska, „Svaki slučaj“, preveo Petar Vujičić, Narodna knjiga, Beograd, 1983.
Slika: Wilhelm Sasnal
