Naslov jedne od najpoznatijih Šekspirovih komedija „San letnje noći“ vezuje se za 23. jun kada je noć najkraća u godini. U engleskom folkloru ta noć bila je povezivana sa odlascima u šume, zabavama na otvorenom i praznovericama, uključujući tu i one o delovanju natprirodnih stvorenja na ljudsko ponašanje.
Šekspir se pišući ovu komediju koristio motivima iz različitih dela – od Ovidijevih „Metamorfoza“ (priča o Piramu i Tizbi) do Apulejevog „Zlatnog magarca“ (Vratilov preobražaj u magarca), dok je priču o Tezeju i Hipoliti mogao naći u „Vitezovoj priči“ čitajući Čoserove „Kanterberijske priče“. Na taj način iznova se potvrđuje teza Jana Kota izneta u studiji „I dalje Šekspir“ da svi veliki tekstovi svetske književnosti jesu u dijalogu, da svaki citat i pozajmica nisu neutralni već dodaju svoj kontekst i značenje prethodnom tekstu od koga polaze. Jan Kot piše:
„Klasični tekstovi se stalno pišu iznova, oni su ‘tekst za pisanje na njemu’ kako to naziva Bart. Čitanje teksta je njihovo pisanje, unutrašnje prepisivanje, interpretacije i komentari su deo njegovog ‘posmrtnog’ života.“
Kada govorimo o junacima komedije „San letnje noći“ nosioci okvirne priče su Tezej i Hipolita, herojske figure iz antičke mitologije. Helena, Hermija, Demetar i Lisander, konvencionalni ljubavnici iz romantičnih priča dopunjuju spektar likova, vile i vilenjaci koji se, takođe, pojavljuju u komediji imaju pretke u engleskom folkloru, a zanatlije su karakteri koje je Šekspir mogao obuhvatiti pogledom kada bi se kretao Londonom jer oni su bili uobičajena pojava elizabetinskog grada. Takođe, i u ovom Šekspirovom komadu možemo uvideti literarnu konvenciju „drame u drami“. Piram i Tizba, likovi iz komada koji zanatlije pripremaju u čast Tezejeve i Hipolitine svadbe, parodirani su likovi iz ranijih engleskih drama ili čak ljubavnika iz Verone – Romea i Julije.
Komedija „San letnje noći“ počinje najavom venčanja Tezeja i Hipolite i sa tim događajem povezane su sve druge radnje u delu. U čast tog venčanja zanatlije pripremaju komad o Piramu i Tizbi, zbog njega su vilinski kralj Oberon i kraljica Titanija došli sa svojom pratnjom iz dalekih krajeva.
U komadu zanatlija o Piramu i Tizbi prikazuje se situacija slična onoj u kojoj su Hermija i Lisander nalaze na početku drame – dvoje zaljubljenih čiju ljubav ne odobravaju roditelji dogovaraju se da pobegnu od kuće. Pored ljubavi Tezeja i Hipolite, Hermije i Lisandra, Helene i Demetra u komediji je podjednako interesantna i zastupljena ljubav vilenjaka Oberona i Titanije. Titanija će se zagledati u Vratila prerušenog u magarca zahvaljujući Paku Đavolku koji tu simpatiju podstiče iz čiste zabave, smeha radi.
Inspiraciju za lik Vratila Šekspir je verovatno preuzeo od Apuleja, antičkog pisca čiji junak je pretvoren u magarca zahvaljujući magiji. Šekspirov Vratilo poprimio je izgled magarca samo u predelu glave dok je Apulejev junak u potpunosti telesno preobražen, iako mu je razum i dalje ljudski. Za razliku od Apulejevog junaka, Vratilo uopšte ne shvata šta mu se događa što sa Apulejevim junakom ne bi bio slučaj i u tome je bitna razlika između ova dva jedinstvena junaka evropske književnosti. Za razliku od Vratila, koji je od početka prikazan kao lik magareće pameti, tako da njegova metamorfoza baš u tu životinju ne iznenađuje previše, Apulejev junak pretvoren je u magarca iako zadržava koeficijent inteligencije svojstven prosečnom čoveku.
Šekspirova ironija stupa na snagu onda kada se vilinska kraljica zagleda u osobu koja ne samo što je magareće pameti, već i tako izgleda. Vratilo je žrtva metamorfoze, on je fizički groteskna prikaza. U haosu zanesenosti koja je obuzela sve junake on ostaje priseban i začuđujuće mirno prihvata udvaranja vilinske kraljice, njenu zaljubljenost smatra ljudskom slabošću i izjavljuje nešto krajnje neočekivano: „razum i ljubav ne idu u ovo vreme zajedno“. On smatra da nije uljudno ulaziti u poreklo motiva kraljičinog neobičnog ponašanja.
Kratak opis Šekspirovog dela bio je dobar uvod u temu „interpretacije interpretacije“, sliku Hajnriha Fislija nastalu na osnovu pomenutih motiva metamorfoze i udvaranja u Šekspirovoj komediji „San letnje noći“. U pitanju je, u stvari, serija slika nastala između 1786. i 1789. godine. Dakle, tačno pred Francusku revoluciju. Švajcarski umetnik Hajnrih Fisli afirmisao se u Engleskoj sredinom 18. veka i više svojih radova zasnovao je na Šekspirovim dramama. On, baš kao i markiz de Sad, Fransisko Goja, Vilijam Blejk ili mnogi pisci gotskih romana, predstavlja opoziciju uobičajenog shvatanja 18. veka za koji se uglavnom vezuju atributi razuma pa ga, stoga, i zovemo dobom prosvetiteljstva.
Vek u kome je giljotina otupela svoje oštrice odsecajući glave (odlična predstava dekapitulacije razuma), bio je vek pomenutih umetnika kome su oni svojim stvaralaštvom dodali još jedan atribut, često zanemarivan, koji krtika, dugo godina, kao da je previđala. U pitanju je „crna struja“ (proto)romantizma koju bismo mogli osloviti nazivom jedne Fislijeve grafike: „San razuma stvara čudovišta“. Kada ljudsku glavu zameni magareća, kada žena umesto sa drugim ljudskim bićem želi da vodi ljubav sa magarcem, kada klasičan kanon antike zameni žudnja za neuobličenom arhitekturom idealizovanog srednjeg veka, kada dorski stub zameni oglodani zid ruševine, tada je jasno da su dominantni postulati u kontekstu umetničkog stvaralaštva zamenjeni i da su na snagu stupile, ali još uvek nezvanično, čak šta više, tiho, šunjajući se, nove estetske norme, nova lepota.
Košmari, seksualne frustracije i nasilje zaokupljali su Hajnriha Fislija. Ta preokupacija odrazila se i na seriju slika koja ilustruje scene Šekspirove komedije koje pružaju najviše prostora za dvosmislenost. Spoj nespojivog koji groteska podrazumeva, a čijoj afirmaciji je Fisli bio sklon, ogleda se u samom Vratilu. Njegova seksualna indiferentnost ispoštovana je na Fislijevim slikama (obratiti pažnju na Vratilove preklopljene noge), one prate Šekspirovu tekstualnu postavku, ali je zato udvaranje vilinske kraljice prenaglašeno. Ona je prikazana kao Pasifaja, ali ne Šekspirovog, već Fislijevog vremena. Slikar polazi od tradicije, ali je preokreće, dopunjuje i preispituje postavkama sopstvenog vremena. Fisli ne iskorišćava Vratilov potencijal groteskne pojave, već (pre)naglašava seksualnu dekadenciju svoga doba.
Jan Kot smatra da je ključ za interpretaciju ove drame prizivanje u sećanje dela svetog Pavla i Apuleja. Oba teksta, i „Poslanica Korinćanima“ i „Zlatni magarac“, bila su u renesansi interpretirana, citirana i iščitavana u dvema različitim intelektualnim tradicijama: u neoplatonskoj i karnevalskoj. U karnevalskoj, Luda je istovremeno ludost i mudrost ovog sveta. Ipak ima mudrosti u Vratilu, uprkos svoj ludosti kojoj je izložen. Povodom njegove izjave trebalo bi pomenuti velikog renesansno humanistu Erazma i delo „Pohvala ludosti“, gde on piše: „Zato je razlika između ludaka i mudraca u tome što prvoga vodi strast a drugoga stišava razum.“ „Razum hladni“ je kao u svetog Pavla „glupost sveta“ koju je Bog izabrao „da bi postideo mudre“. U tome se vidi odbrana Lude i pohvala ludosti ako se ove reči razumeju u kontekstu karnevalske tradicije. U Šekspirovoj komediji ispalo je da je najveća luda ujedno i najveći mudrac, baš onako kako su to govorili apostol Pavle i Erazmo Roterdamski.
„U Vratilovom monologu susreću se Apulej, sveti Pavle i Erazmo Roterdamski. To je najčudniji susret u čitavoj komediji“, piše Jan Kot. Vratilov preobražaj nije samo u službi smeha već u njemu postoji i proširen ritual narodnog praznika. Prostak biva krunisan za kralja karnevala, da bi posle kratke vladavine opet bio ismejan. Vratilo biva uveden u Titanijin dvor gde će mu devojke iz Titanijine pratnje staviti na glavu venac od ruža i na taj način ga krunisati. Ipak, kao što će svi kraljevi karnevalskog podsmeha biti ismejani i vraćeni u svoje prvobitno stanje, tako će se i Vratilo probuditi iz sna u kome se pokazalo da je bio samo magarac.
Šekspirova komedija pisana je povodom jednog venčanja kada je njeno odigravanje trebalo da ispuni vreme između svadbene gozbe i odlaska na počinak. „San letnje noći“ ima „kutijastu kompoziciju“, „mala kutija“ ponavlja veliku, slično kao sa drvenim figuricama ruske babuške. Recimo, priču o Piramu i Tizbi, junacima drame koja se događa unutar same drame (primer „kutijaste kompozicije“) Šekspir je preuzeo iz Ovidijevih „Metamorfoza“, katloga mitova koji je bio inspiracija mnogim umetnicima. Šekspirov tekst u dijalogu je sa tekstovima koji mu prethode, isto kao što je i Fisli u dijalogu sa samim Šekspirom, dva veka kasnije.
Na kraju, ako ostavimo po strani nesporazume (sličnost Ovidijeve priče o Piramu i Tizbi sa renesansnom pričom o Romeu i Juliji je evidentna na primeru nesporazuma), parodiju mita, karnevalski momenat u Vratilovom preobražaju i ako zastanemo pred prvim utiskom koji komedija ostavlja, onda moramo zaključiti da ceo „San letnje noći“ zapravo govori o fenomenu zaljubljenosti. Helena se pita da li je žudnja „slepa“, a ljubav ona koja „vidi“ , ili je ljubav „slepa“, a žudnja ona koja „vidi“. Čuveni Tezejev monolog može se posmatrati kao svojevrstan Šekspirov manifest i odgovor na kobnu, ali večitu dilemu koju je i Hajnrih Fisli,na svoj način, pokušao da razmrsi.
„Zaljubljenici, kao i ludaci,
Imaju mozak toliko razbuktan
I fantaziju toliko stvaralačku
Da vide više no što ikad može
Da vidi razum hladni. Umobolnik,
Ljubavnik, pesnik – to su ti stvorenja
Sazdana sva od uobrazilje“
Citati:
Vilijam Šekspir, „Snoviđenje u noć ivanjsku“, preveo Velimir Živojinović, Kultura, Beograd, 1966.
Jan Kot, „I dalje Šekspir“, Prometej, Novi Sad, 1994.
„Novi zavjet“, preveo Vuk Stefanović Karadžić, Jugoslovensko biblijsko društvo, Beograd, 2004.
Erazmo Roterdamski, „Pohvala ludosti“
Veselin Kostić, „Stvaralaštvo Viljema Šekspira“, SKZ, Beograd, 1994.
Slika:
Hajnrih Fisli, „Titania and Bottom“, oko 1789.
