Lučano Alberti, „Muzika kroz vekove“, preveo Ivan Klajn (odlomak)
Muzika ulazi u istoriju sa Grcima. Ulazi u istoriju sa punom kulturnom svešću i uz strogo produbljavanje svakog od svojih brojnih problema: muzika kao tehnika komponovanja; muzika kao izvođačka tehnika; kao specifična potreba za zapisivanjem (tj. potreba da se sačuva u trajnim dokumentima, prevazilazeći prolaznost usmenog i praktičnog predanja); muzika kao umetnost, to jest kao izraz određene estetske svesti; kao objekat moralnih i socijalnih razmišljanja. Sve su to pitanja na koja će ljudi u razna vremena davati najrazličitije odgovore. Od davnih, maštovitih muzičkih mitova pa do složenih spisa iz Aleksandrije; od prvobitne sinteze kompozitorskog i izvođačkog čina, autora i interpretatora (setimo se mitova o prvom muzičkom takmičenju, onom između Apolona i Marsije), pa do razdvajanja ta dva čina – ta dva trenutka – što pretpostavlja posredničku funkciju muzičkog zapisa; od virtuozno shvaćenog muziciranja i od njegove pretećno funkcionalne namene – za obrede ili verske pesme – pa do priznanja njegove samostalne umetničke vrednosti: sve to, što mi jednostavno nazivamo „muzikom starih Grka“, predstavlja u stvari dug i veoma intenzivan razvojni ciklus.
Trijumf zdravog, jasnog dijatonskog stila s prirodnim tonovima, bacio je u zasenak hromatska istraživanja, a takođe, kao neku vrstu snobovskog zastranjivanja (kojem se izrugivao, na primer, Aristofan, u III veku pre n.e) i ona enharmonska (bez sumnje samo približna, s obzirom na teškoću razlikovanja četvrtstepena pomoću glasa i instrumenata). Osnovni niz od četri tona nazvan je tetrahord prema žicama (chordai) nacionalnog instrumenta – lire.
Sa četri žice, koliko je lira imala u svojoj najstarijoj fazi – stopljenoj, i u ovom slučaju, s mitom (sa ljupkom i duhovitom legendom o rođenju Hermesovom) došlo se, zahvaljujući Terpandoru, do sedam, a kasnije, pod zavodljivim egipatskim uticajima, čak i do petnaest žica. Tetrahord je obuhvatao svega dva i po stepena. Povezivanjem dvaju susednih tetrahorda mogao se pokriti raspon od jedne oktave, uz različito nizanje celih stepena i polustepena koje je karakterisalo pojedine načine ili moduse (u suštini, posebne vrste lestvica). Svakom modusu Grci su dali ime na osnovu plemena iz kojeg je poticao, otprilike onako kao što su učinili . mada je tu broj bio znatno manji – i sa svojim arhitektonskim stilovima.
Muzička osetljivost ovog naroda istančala se u opažanju najraznovrsnijih i najsitnijih razlika u nizanju tonova u lestvicama.
Na takvim temeljima, grčka muzika je bila isključivo melodijska: uživanje u čistim tonskim arabeskama. Nije se znalo za složene pratnje, a pogotovu ne za veštinu smišljenog kombinovanja više melodijskih linija. Oskudne su bile i zvučne i instrumentalne boje.
Mekoća egipatskih harfi sa mnogo struna delovala je na Grke. Pored lire, rado su upotrebljavali i aulos, jednu vrstu oboe.
Ali i Panova frula (siringa) i Marsova ratnička truba mogle su da pruže svoju specifičnu zvučnu boju, u okviru raznih pesničkih, pastirskih i vojnih svečanosti.
U suštini, mada su se Grci bavili i čisto instrumentalnim kompozicijama, njihova muzika je prvenstveno težila da se poveže s rečju, koja je kao neposredni izraz razuma trebalo da ima ulogu vodiča.
Iz poetskog teksta, između ostalog, izvirao je – kao neophodan uslov za muzičko izražavanje, za pesmu – ritmički princip, izražen raznim udaraljkama kao što su timpani ili cimbali, na osnovu krajnje raznovrsne i prefinjene metrike, čije je osnovno načelo, svojstveno samo antičkim jezicima, ležalo u razlikovanju dugih i kratkih slogova.
Atinsko dete koje je pohađalo školu, pored čitanja, pisanja i računanja, učilo je i da svira u liru. Mitskog oca poezije, Homera, prikazivali su mu kao slepog pevača, kao aeda, nešto nalik na narodnog pevača. Pesme velikih liričara (Safe, Alkeja) za njega su bile muzičke kompozicije koje je trebalo izučavati.
Horske pesme bile su monodijske, to jest izražene jednom jedinom melodijskom linijom, pevanom u unisonu (tj. potpuno istim tonovima) ili u oktavi (u tom intervali, naviše ili naniže, instinktivno hvatamo tuđe pevanje kad osetimo da je raspon tonova u kome se drugi pevači reću, njihov registar, suviše visok odnosno suviše nizak za naš glas). Istorija tih pesama – uz epos i lirsku poeziju – čini jednu od linija vodilja velike grčke književnosti.
Iz najstarijih horova (ditiramba), koji su slavili bogove i heroje, ponikle su tragedije kada je – zaslugom Tespida – uspostavljen princip dijalogiziranja između hora i jedne ličnosti izvan njega.
Uloge poverene pojedincima i horske uloge, koje polazeći od neposredne dijaloške raščlanjenosti vremenom teže da se fiksiraju u zasebne celine, kao strukturni element koji razgraničava pojedine epizode u priči – tako nastaje tragedija, savršeno definisana u svom najvišem vidu delom trojke Eshil – Sofokle – Euripid.
Hor se kretao i pevao u ritmičkim, shematskim figurama. Njegovo meto, u racionalnom arhitektonskom organizmu grčkog pozorišta, bilo je pokraj Dionisovog oltara, u onom prostoru ispred prvih stepenika gledališta koji je nazvan orkestar (tj. „mesto za igru“) i koji je u početku bio savršeno kružnog oblika.
U periodu posle velike tragičarske trojke, razvoj grčkog pozorišta opada, a udaljavanje od davnih religiozno-obrednih početaka, uz sve izraženije svetovne osobine, doveo je do odumiranja hora, koji je za te početke bio najneposrednije vezan: otuda je pri gradnji pozorišta smanjen prostor „orkestra“, a sve monumentalnije konstrukcije na pozornici približene su gledalištu. Što se same muzike tiče, njena moć u okviru tragedije jača (već kod Euripida pevane uloge bile su veće i življe nego kod njegovih predhodnika). Štaviše, muzika teži da se odvoji od hora, da stekne svoju instrumentalnu samostalnost, sve dok se, u aleksandrijskom periodu, ne jave pantomime i baleti, koji će pridobiti naklonost publike i istisnuti sumorni tragični žanr.
Ali i van pozorišta pesma i igra su uvek u Grčkoj bili povezani: u odama Alkmana, Bahilida, Pindara, na svetkovinama, na proslavama u čast pobednika atletskih takmičenja u Olimpiji i u drugim gradovima oko čijih su se hramova i borilišta periodično okupljanli Grci iz najdaljih krajeva zemlje.
Za beleženje tonova Grci su koristili slova azbuke, kao što to danas čine mnogi evropski narodi.
Te znake prepoznajemo na osnovu jedanaest fragmenata: jedanaest pesama – to je sve što nam je ostalo od muzike te velike i, kao što smo videli, izvanredno muzikalne kulture.
