Izvesni postupci u početku Lolite (na primer, Hambertov dnevnik) naveli su neke od mojih prvih čitalaca na pogrešnu predpostavku da će to biti raskalašna knjiga. Očekivali su sve obilnije nizanje erotskih prizora; kad su ovi prestali, i čitaoci su stali, i osetili se ugnjavljenim i izneverenim. Ovo je, podozrevam, jedan od razloga što nijedna od one četri firme nije do kraja pročitala prekucani rukopis. Mene nije zanimalo jesu li ga smatrale pornografskim ili ne. Njihovo odbijanje da knjigu kupe nije se temeljilo na mojoj obradi teme već na samoj temi, jer postoje najmanje tri teme koje su potpuno tabuisane kad je posredi većina američkih izdavača. Ostale dve su: crnačko-belački brak koji je potpuno i divno uspešan i urađa mnoštvom dece i unučadi; i potpun ateist koji vodi srećan i koristan život i star sto šest godina premine u snu.
Neke reakcije su bile vrlo zaavne: jedan lektor je nagovestio da bi njegova firma mogla razmotriti objavljivanje kad bih svoju Lolitu pretvorio u dvanaestogodišnjeg dečaka i dao da ga zavede farmer Hambert, u ambaru, sred golog i sumornig kraja, a sve to da bude izloženo kratkim, snažnim, „reaističkim“ rečenicama („Ludački se ponaša. Valjda se svi ludački ponašamo. Valjda se i Bog ludački ponaša.“ I tako dalje.). Mada svi treba da znaju da se ja grozim simbola i alegorija (što je delom plod moje stare kavge s frojdovskim vuduizmom, a delom plod mog gađenja prema uopštavanjima koja su izmislili literarni mitotvorci i sociolozi), jedan, inače pametan čitalac, koji je prelistao prvi deo, opisao je Lolitu kao, „Staru Evropu što razvraćuje mladu Ameriku“, dok je drugi prelistavalac u njoj video „Mladu Ameriku koja razvraćuje staru Evropu“. Izdavač X, čijim je savetnicima Hambert toliko dosadio da nikad nisu otišli dalje od 188. strane, imao je toliko naivnosti da mi napiše da je drugi deo predug. S druge strane, izdavač Y je zažalio što u knjizi nema dobrih ljudi. Izdavač Z je rekao da ćemo, ako štampa Lolitu, i on i ja otići u zatvor.
Ni od jednog pisca u slobodnoj zemlji ne treba očekivati da se bakće tačnom graničnom linijom između čulnog i pohotnog; to je besmisleno; ja mogu jedino da se divim tačnosti suda onih koji određuju poze lepih mladih sisarki prilikom fotografisanja za časopise tako da je opšti izrez taman dovoljno dubok da izazove smejuckanje iskusnog znalca i taman dovoljno visok da ne natera poštara da se namršti. Ali ne mogu da ih oponašam. Pretpostavljam da postoje čitaoci koji smatraju golicavim izlaganje reči sa zidova u onim beznadežno banalnim i ogromnim romanima koje prekucavaju prsti napetih mediokriteta, a recenzentsko piskaralo naziva „moćnim“ i „snažnim“. Ima blagih duša koje bi Lolitu proglasile besmislenom, jer ih ničem ne uči. Ja nisam ni čitalac ni pisac didaktičke proze, i , uprkos tvrdnji Džona Reja, Lolita za sobom ne tegli nikakvo naravoučenije. Za mene prozno umetničko delo postoji samo utoliko ukoliko mi pribavlja ono što ću odsečno nazvati estetskim blaženstvom, to jest, osećanje da sam nekako, negde, povezan s drugim stanjima postojanja gde je umetnost (radoznalost, nežnost, dobrota, zanos) pravilo. Nema mnogo takvih knjiga. Sve ostalo je ili aktuelno đubre ili ono što neki nazivaju literaturom ideja, a to vrlo često predstavlja aktuelno đubre u vidu ogromnih blokova gipsa koji se prižljivo prenose iz epohe u epohu dok se ne pojavi neko sa čekićem pa valjano odalami Balzaka, Gorkog, Mana.
Druga optužba koju su izrekli neki čitaoci glasi da je Lolita antiamerička. Ovo je nešto što me znatno više boli no idiotska optužba zbog nemorala. Briga o dubini i perspektivi (prigradski travnjak, planinska livada) navela me je da podignem izvestan broje severnoameričkih dekora. Bila mi je potrebna izvesna uveseljavajuća sredina. Ništa većma ne uveseljava od filistarskog prostaštva. Ali, u pogledu filistarskog prostaštva, nema suštinske razlike između manira Starog i Novog sveta. Ma koji proleter iz Čikaga može biti buržuj (u floberovskom značenju) koliko i vojvoda. Izabrao sam američke motele umesto švajcarskih hotela ili engleskih gostionica samo zato što pokušavam da budem američki pisac i pritežavam samo ona ista prava koja uživaju ostali američki pisci. S druge strane, moja tvorevina Hambert stranac je i anarhist, i ima mnogo stvari, osim nimfica, po kojima se s njim ne slažem. A svi moji ruski čitaoci znaju da su moji stari svetovi – ruski, britanski, nemački, francuski – fantastični i lični koliko i moj novi svet.
Da mala izjava koju ovde dajem ne bi delovala kao iznošenje sgtarih pizmi u javnost, moram pohitati da dodam da je, osim onih jagnješaca, koja su prekucani rukopis Lolite ili izdanje Olympia Press pročitala u duhu pitanja: „Zašto je to morao da napiše?“ ili „Zašto da čitam o manijacima?“, postojao izvestan broj mudrih, prijemčivih i nepokolebljivih ljudi koji su moju knjigu razumeli mnogo bolje no što ja ovde mogu da objasnim njen mehanizam.
Verovatno je svaki ozbiljan pisac svestan ove ili one svoje objavljene knjige kao stalnog bodrećeg prisustva. Njena signalna sijalica postojano svetli negde u podrumu i puki dodir našeg privatnog termostata namah urađa tihom malom eksplozijom prisne topline. To prisustvo, taj sjaj knjige u uvek dostupnoj daljini, neobično je druževno osećanje, a što se knjiga bolje saobrazila svojoj predodređenoj konturi i boji, utoliko obilnije i mirnije sja. No, ipak, postoje izvesne tačke, bogate, omiljene dolje koje čovek dočarava žudnije i u kojima uživa nežnije no u ostatku svoje knjige. Lolitu nisam ponovo čitao otkako sam u zimu 1954. godine pregledao otiske, ali je smatram divnim prisustvom sad kad se tiho maje po kući poput letnjeg dana za koji znamo da je vedar, tamo iza izmaglice. I kad tako razmišljam o Loliti, kao da uvek odabiram za posebno naslađivanje slike kao što su gospodin Taksovič ili onaj spisak učenica remsdejlske škole, ili Šarlota kad kaže – Neproputljiv je – ili Lolita koja se usporenim kretanjem približava Hambertovim poklonima, ili slike što krase stilizovano potkrovlje Gastona Godena, ili kesbimski berberin (koji me je stajao mesec dana rada), ili Lolita dok igra tenis, ili bolnica u Elfinstounu, ili bleda, trudna, voljena, nepovratna Doli Šiler dok umire u Sivoj Zvezdi (prestonici knjige), ili zvonki zvuci grada u dolini što se uspinju planinskom stazom (gde sam uhvatio prvu poznatu ženku Lycaeides sublivens Nabokov). To su nervi romana. Postoje tajne tačke, subliminalne koordinate pomoću kojih se kartografiše knjiga – mada vrlo jasno shvatam da će ove i druge prizore letimice preleteti, ili neće uočiti, ili čak do njih uopšte neće stići, oni koji knjigu počinju da čitaju pod utiskom da je to nešto poput Uspomena jedne sladostrasnice ili Les amours des Milord Grosvit. Sasvim je tačno da moj roman sadrži različite aluzije na fiziološke porive jednog izopačenika. Ali, na kraju krajeva, mi nismo deca, ni nepismeni maloletni prestupnici, ni dečaci iz engleskih privatnih škola koji nakon noći homoseksualne igre moraju da izdrže paradoks čitanja klasika u prečišćenim verzijama.
Detinjasto je proučavati prozno umetničko delo kako bi se došlo do obaveštenja o nekoj zemlji ili društvenom staležu ili o piscu. A ipak se jedan od mojih malobrojnih prisnih prijatelja, pročitavši Lolitu, iskreno zabrionu što ja (ja!) živim „među tako strašnim ljudima“ – kad je jedina neugodnost koju sam odista iskusio bilo to što živim u svojoj radionici sred odbačenih udova i nedovršenih torza.
Pošto je knjigu u Parizu objavila Olympia Press, jedan američki kritičar je nagovestio da je Lolita hronika moje ljubavi sa romantičnim romanom. Stavljanje reči „engleski jezik“ na mesto „romantičnog romana“ učinilo bi ovu elegantnu formulu tačnijom. No ovde osećam da se moj glas penje do odveć kreštave note. Nijedan od mojih američkih prijatelja nije čitao moje ruske knjige i stoga je svaka procena na temeljima mojih engleskih knjiga nužno van fokusa. Moja je lična tragedija, koja ne može, i čak ne treba, da bude ičija briga, što sam morao da napustim svoj prirodni govor, svoj nesputani, bogati, bezgranično poslušni ruski jezik zarad drugorazredne vrste engleskog, lišene ma kojeg od onih aparata – varljivog ogledala, crne somotske pozadine, podrazumevanih asocijacija i tradicija – koje domaći iluzionist, s razlepršanim peševima fraka, može da magično upotrebi kako bi, na vlastiti način, prevazišao tu baštinu.
12. novembar 1956.
Vladimir Nabokov
Preveo: Branko Vučićević
