Sa pisanjem na blogu A . A . A započela sam 23. oktobra 2011. godine. Bila je nedelja, kišno poslepodne kada sam konačno odlučila da plan sprovedem u delo. Pripadam onom tipu osoba koje mnogo više analiziraju nego što delaju pa mi je stoga trebalo oko godinu dana da započnem sa pisanjem. Predlog mi je dao jedan prijatelj glumac (uvek je potreban drugi!) kome sam, dok smo hodali ka nekoj kući na Vračaru, pričala o svim svojim zamislima. Duvao je vetar, padala je sitna dosadna monsunska kiša i čovek je verovatno želeo da „skratim priču“ u pola jedanaest uveče, na putu ka žurci, pa mi je samo rekao: „Zašto ne pokušaš sa blogom?“. Pojedini ljudi oko stvari kao što su nalozi na internetu ne razmišljaju puno. No, za mene to nije bilo tek puko otvaranje stranice na kojoj ću „cvrkutati“ i biti subjektivna u komentarima koji bi se ticali dnevnih, političkih i „kulturnih“ tema. Za mene je osnivanje ovog časopisa posvećenog umetnosti (koji ja i dalje zovem blog, a koji nema nijednu jedinu odliku klasičnog bloga) bila misija.
Do pomenutog datuma 2011. ja sam napisala više od deset eseja i jednu knjigu poezije. Ni jednu ni drugu formu – kroz koje sam izažavala sebe, svoja znanja, iskustva i fascinacije, trudeći se da estetsko dominira nad svima njima – niko nije čitao, niti je ikome naročito bilo stalo da se time bavi. Na adrese mnogih redakcija i do mnogih uredničkih stolova stizale su koverte sa mojim esejima i poezijom i nikada, ali nikada, nisam dobila odgovor ili konkretnije obrazloženje zašto to nije prihvaćeno i objavljeno. Takođe, do pomenutog datuma moja druga knjiga bila je u nastajanju, analogije pri posmatranju umetničkih dela svakodnevno su bile zapisivane u jednu od četrnaest svesaka koje mi služe ili su služile kao beležnice. Svaka od njih bila je i jeste stalno u upotrebi, bilo da je u pitanju ispisivanje novih stranica ili vraćanje starima. Stvari do kojih mi je stalo previše shvatam ozbiljno, ponekad čak bivajući i rigidna pri bavljenju istima, što za formu kroz koju predstavljam ono što me zanima, a i za vreme u kome se ostvarujemo, nije uvek najbolja preporuka i ne mora nužno voditi pozitivnom učinku ili utisku kod čitalaca. No, drugačije ne umem, a pitanje je da li i želim. Liniju manjeg otpora prezirem i ne mislim da je ona jedan od razloga, „neprilagođavanja“.
To „neprilagođavanje“ u mom slučaju zapravo jeste misija prenošenja vatre. Gustav Maler je rekao da „tradicija nije obožavanje pepela, već prenošenje vatre“. Jednom utvrđena forma zapravo stalno treba da je u kretanju i promeni kako bi ostala to što jeste i u dosluhu sa vremenom. Internet ima svoje forme i načela, a ja pokušavam da još jednom doprinesem tom univerzumu. Vrlo popularnom mediju dala sam, ili se bar trudim da dam, ozbiljnost kakvu tema nalaže. Stara klasicistička norma da forma i tema trebaju biti usklađene jeste ono što pokušavam da održim, trudeći se da ne budem normativna. Najzad, sve se svodi na obrazovanje umetnošću. Stvaranje umetnosti, kao i fascinacija istom, jeste potencijal formiranja sopstvene ličnosti i, nimalo beznačajno, pojavnog sveta. Drugačijim očima gledamo na objektivnu stvarnost posle svakog intelektualnog i estetskog iskustva koje doživimo kroz knjigu, film, skulpturu, strip ili sliku. Obrazovanje umetnošću je moja misija i ona ima dvosmeran tok, one je nastavak, figurativno rečeno, misije dva božanstva: Jupitera i Merkura. Jupiter je učitelj, on daje znanje, on je napisao knjigu koju Merkur predaje učenicima. Hermes iliti Merkur je posrednik, veza između bogova i ljudi, mrtvih i živih, znanja i onih koji to znanje jesu spremni da usvoje. On prenosi, on je veza. Hermes je i ono što ćuti, ono što je, kao na starim alhemijskim crtežima, anđeo sa zatvorenom knjigom. Opskurnost je najviše od svih element koji olovo pretvara u zlato, od glave tvori Sunce. Nisu sva znanja za svakoga, zato je Prometej morao biti kažnjen.
Stoga, na mom blogu mogu se prepoznati dve vrste znanja: ono koje sam ja prenela održavajući merkurijansku tradiciju ili ono koje sam sama stvorila. Ja sam posrednik između pravog znanja, sa jedne strane i čitalaca, sa druge. To je moja uloga kao urednika ovog časopisa. Često se ovde mogu čitati najrazličitiji eseji, poezija, citati ili pogledati slike starih majstora ili slikara savremenika. Nasuprot njima, doduše daleko ređi, jesu moji eseji na određenu temu kojima pokušavam da osvestim impresiju oformljujući korpus koji želim sa drugima da podelim. Zašto je jednoj mojoj prijateljici omiljeni broj dva? Zato „jer dva nikad nije sam“. Stoga, uvek je u pitanju dvoje: pisac i čitalac. Treći je onaj koji posreduje i koje dva prizivaju, držeći se svog načela da „ne budu sami“. Sve je u entuzijazmu deljenja, davanja i (očekivanog) uzvraćanja. Kao što sam napisala u svom prvom eseju kroz koji sam predstavila sebe i svoju misiju: sve je u slobodi, putovanju, stvaranju, entuzijazmu i obrazovanju. Bar na ovom mestu koje je za predhodne tri godiene uspelo da oformi svoj krug čitalaca.
Ja nikada nisam bila, niti sam želela, da budem deo glavnog toka iliti mainstream. Do koga treba – znanje dopreće samo, u to sam sigurna. Moj internet magazin čedo je fanzinaške DIY etike. Ja sam u drugom razredu srednje škole, u nedostatku prave literature i adekvatnih časopisa, sama napravila i napisala fanzin. I ovo sada što radim može biti jedna vrsta te forme. No, neko zato može postaviti pitanje: „od kada su se fanzini bavili ’elitnim’ “? – „Oduvek“, glasi moj odgovor. To je kao sa tarot kartom, mojom omiljenom, naopako obešenog čoveka. Ono što naizgled deluje naopako ne mora uopšte biti takvo. Ako samo okrenemo kartu, videćemo da figura ima meditativan izraz lica i da stoji na jednoj nozi. Tada nam uopšte neće izgledati kao da je obešena, poput mrtve ptice na slikama holandskih majstora, za jednu nogu o drvo obraslo ružom (kakav simbol!). Isto je i sa pojedinim brojevima, sa konceptom magazina sa muzičkim žanrom, načinom oblačenja, itd.
Predhodni put otkrila sam da je moje omiljeno slovo A. Ovog puta otkriću da je moj omiljeni broj oduvek bio devet i da ova digresija, iako naizgled daleka, jeste u bliskoj vezi sa temom. Devet je vrh piramidalne decimale, ali ako se pogleda iz drugog ugla, baš kao i pomenuta tarot karta, to više neće biti devetka već šestica. Rođena sam u znaku devetog sazvežđa, šestog dana dvanaestog meseca u godini. Kada se svi ti brojevi saberu opet se dobija devetka. U trenutku mog rođenja pominjana planeta Merkur bila je u sazvežđu škorpiona, a doba istog znaka počinjalo je baš onog dana kada je i internet magazin A . A . A osnovan: 23. oktobra. Beznačajne činjenice, no da li i slučajne?, samo meni, ozloglašenom ljubitelju analogija, mogu da znače. One nisu deo sujeverja, već su deo mistika brojeva, deo pitagorejskog učenja o harmoniji i skladu među svim pojavama, još jednom idealu ovog internet mesta i mene kao pisca. Baš kao na slici mog duhovnog oca Vilijama Blejka ili, još apstraktnije, kako to već sa muzikom biva, u Šopenovoj kompoziciji (koja je analogna onoj Mocartovoj, mom prvom postu): „Samo onaj može biti umetnik ko ima sopstvenu religiju – orginalan pogled na beskrajno“. Fridrih Šlegel, naravno.
Fotografije: Ana Arp – Dve antikvarnice u Briselu, septembar 2014.
Slika: Vilijam Blejk – Jerusalim, 1804-1820.
Kompozicija: Frederik Šopen – Nokturno br. 13 u c molu, op. 48.
