Faust, Don Kihot i Don Žuan su očigledno veoma različiti likovi; ali oni svi otelovljuju prvu definiciju individualzma iz Oksfordskog rečnika engleskog jezika: „ka sebi usmereno osećanje ili ponašanje kao načelo … slobodna i nezavisna delatnost ili misao pojedinca; egoizam“. Sva trojica imaju prekomereno izražen ego; ono što njih trojica odlučuju da urade niko drugi nije učinio: to u potpunosti predstavlja njihov sopstveni izbor; i oni u tom izboru istrajavaju po svaku cenu – u slučajevima Fausta i Don Žuana ne samo po cenu života, već i večnog prokletstva. Barem dvojica od njih, Don Kihot i Don Žuan, tragaju i za ličnom slavom ili veličinom; nijedan od njih se uopšte ne osvrće na „rasu, narod, stranku, porodicu i korporaciju“, da se izrazimo Burkhartovim rečima. Bilo je, razume se, i ranije ljudi sa dominantnim egom; Sokrat, ili Julije Cezar, na primer. Sva trojica naših protagonista su, međutim, neverovatno podređeni jednoj misli: sve svoje psihološke moći usmeravaju ka jednoj osnovnoj stvari koja ih zaokuplja, bilo da je to magija, bilo da je viteštvo, bilo ljubavno varanje; sva trojica su ideološki monomanijaci.
Razume se da Don Kihot nije tako ravnodušan prema drugima kao Faust, niti je čudovišno grabljiv kao Don Žuan. Ali sva trojica zauzimaju stav ego contra mundum. Štaviše, oni žive svoje živote tako što ih ne dotiču normativni posrednici između njih samih i egzistencijalnih, društvenih i intelektualnih realnosti oko njih, oni ih gotovo i ne primećuju.
Pogledajmo njihove izbore načina života. Od značaja je što su sva trojica, po sopstvenoj slobodnoj želji, putnici. Predhodne tradicije su napuštanje doma predstavljale kao kaznu. Aristotel je u Politici pisao da čovek „koji nije sposoban da živi u društvu, ili koji usled samodovoljnosti nema potrebu za tim, mora biti ili životinja ili bog.“ [8] Među Grcima i Jevrejima, izgnanstvo iz društvene grupe smatrano je ličnom propašću. To je prokletstvo za Kaina, koji je „potukač i bjegunac“, čija je „krivica … velika“ da mu se „ne može oprostiti“. [9] Nasuprot toj perspektivi, Faust je, kao što smo videli, proputovao ceo svet, stigao je čak i do pakla; Don Kihot svoje pustolovine započinje napuštanjem doma, a zatim prepušta Rosinantu i slučaju da odrede njegovu putanju; Don Žuan putuje do Napulja i nazad, a potom i po raznim deovima Španije. Faust nema očinskog doma; Don Kihot ima dom, ali povratak kući za njega predstavlja kaznu i priznanje neuspeha; o Don Žuanovom domu ne znamo ništa i on uvek neumorno traga za zelenijim pašnjacima.
Sva trojica su vuše od putnika posvećenih putovanju; oni su u velikoj meri usamljeni nomadi. Naši protagonisti su uglavnom lišeni bilo kakve porodične veze: roditelji, braća i sestre, supruge i deca se ili ne pominju, ili junake vidimo otuđene od drugih članova porodice; i niko od njih ne pristaje na konvencionalan brak. Faust iz narodne knjige o Faustu (Faustbuch) bio je seljačkog porekla, školovao ga je neki rođak, ali ni porodicu ni rođaka ne vidimo; kasnije, kada Faust od Mefistofela traži suprugu, on ne istrajava u svom zahtevu jer su mu obezbrđene ili obećane zamene; u narednoj knjizi, Faust dobija dete sa Jelenom Trojanskom, ali i Jelena i dete nestanu pre njegove smrti; Marlouov doktor Faustus je, ako išta, još izdvojenija figura. Kada je o Don Kihotu reč, ne pominju se ni otac, ni majka, ni supruga. On stanuje sa nećakom u kući za koju se podrazumeva da je stari porodični posed, ali njih dvoje ni u kom slučaju nisu bliski; istina je da on živi u nadi da će zadobiti Dulsineju, ali ona, na kraju krajeva, ne postoji. Njegov „stvarni“ život odigrava se na putu. Don Žuan ima veoma uticajnog oca, i bezobzirno ga iskorišćava; ali kad nema nikakve naznake da bi moglo postojati mesto koje bi on smatrao „domom“, i njegov sveukupni pristup životu zasnovan je na pretpostavci da se neće vezati ni za jednu ljubavnu partnerku. Takože moramo primetiti da, nasuprot drugim uspešnim ljubavnicima, on po svoj prilici nije oplodio nijednu ženu sa kojom je bio, te stoga nema ni potomaka. U stvari, sva trojica naših protagonista žive u potpunom odsustvu domaćeg.
Niti, doista, iko od njih ima ikakve bliske i poverljive odnose sa muškarcima ili ženama sličnih nahođenja. Svi oni jedine čvrste veze razvijaju sa slugama muškog roda. To je zapanjujuća podudarnost. Sluga je, kao pozadina, razume se, veoma korisno književno sredstvo, u meri u kojoj je ono dugo činilo jedno od prepoznatljivih svojstava i drame i romana. Ono junaku obezbeđuje sagovornika i omogućava predstavljanje dodatne – često veoma različite – perspektive iz koje se sagledavaju događaji. U kontekstu o kojem govorimo, taj postupak junaku omogućava i visok stepen izolacije od sveta što ga okružuje.
Faustov, Don Kihotov i Don Žuanov sluga se, kao i njihovi odnosi prema gospodarima, veoma razlikuju među sobom, a od stereotipnog sluge se razlikuju svako na svoj način. Mefistofel predstavlja donekle dvosmislenu verziju pomagača sa volšebnim moćima iz narodnih priča: [10] dvosmislena je stoga što ponekad zaboravimo da on nije ljudsko biće i stoga što nikada nismo u potpunosti sigurni da li govori istinu ili ne kada tvrdi da sprovodi tačno određena Luciferova uputstva. Kada, na primer, stavlja veto na brak doktora Faustusa i na pojedina pitanja, koje se tiču „onoga ko je stvorio svet“, mi ne znamo da li su ta pitanja zbilja „protiv našeg carstva“ i, ako jesu, da li je odluku o tome doneo sam Mefistofel. [11] Primećujemo, takođe, da se četri od pet uslova pod kojima Faust predaje svoju dušu tiču Faustovih prava nad Mefistofelom. Sančo Pansa je veoma različit slučaj: iako se pojavljuje kao tradicionalni komički klipan, on se tokom priče začuđujuće razvija. Za razliku od Marloua i Tirsa, Servantes je stvorio životni, trodimenzionalni lik sluge, koji je suptilan i razvija se, baš kao i njegov odnos sa gospodarom. Pa ipak, u formalnom pogledu, Sančo Pansa do kraja ostaje privrženi sluga pun poštovanja za svog gospodara. U Katalinonu ima dovoljno životnosti, ali u osnovi on je samo tipični odani zlostavljani lakej, gracioso uobičajen za baroknu kulturu, i u književnosti i u životu. [12] Njega Tirso koristi za komične efekte, ali i kao reprezentativnog predstavnika moralnih, društvenih i religioznih normi tog doba i te drame.
Ako se zapitamo zašto je i Faustu i Don Kihotu i Don Žuanu glavni prijatelj sluga, nudi se više odgovora. Nema se na osnovu čega zaključiti da bi bilo koji od ova tri junaka osećao telesnu privlačnost prema slugama kao muškarcima. Ali Faust, Don Kihot i Don Žuan su svi teški i zahtevni ljudi. I porodica i prijatelji bi ugrožavali njihove sobom zaokupljene ličnosti; dok sluga, s druge strane, samo doprinosi značaju njih samih. A tu je i praktična strana koja se tiče njihovih neprestanih putovanja: za to im je potreban neko ko je spreman da se bavi svim bezbrojnim napornim ili pak dosadnim poslovima koji su na putovanjima neizbežni – to, dakle, mora da bude neki njima podređen muškarac.
Ničijoj pažnji neće promaći da su trojica protagonista i njihove sluge svi muškarci. Zapanjujuća je činjenica da u modernom zapadnom mitskom panteonu nema žena: nijedne Atene ili Afrodite, nijedne Evrope ili Device Marije, nijedne Beatriče ili Jovanke Orleanke. To ukazuje na izvestan stepen mizoginije u modernom shvatanju mitova što je jasno suprotstavljeno prerenesansnoj misli. Ako bismo tragali za objašnjenjem, svakako bi se nametnulo razmatranje razvoja hrišćanske tradicije tokom renesanse i nakon nje. Svetu Trojicu čine muškarci, a muškog roda su i snage pakla; isključivanje žena je na kraju krajeva, nesumnjivo, ostatak prokletstva bačenog na Evu.
Ovim kratkim razmatranjem sličnosti između Fausta, Don Kihota i Don Žuana svakako je ustanovljena široka oblast u kojoj se jedan drugom približavaju; njihove sličnosti su analitičkim putem povezane sa pojmom individualizma. Zatim, mnoge od tih sličnosti bi u ranijim društvima bile smatrane za nedostatke; to su suštinski negativna svojstva; trojicu junaka određuju njihovi nedostaci. Marlou, Servantes i Tirso se, verovatno, ne bi protivili takvom tumačenju: krajevi sve tri priče, kako su ih oni napisali, sadrže u sebi elemenat kazne; time su pisci, nesumnjivo, izrazili i neke od osnovnih sukoba društava kojima su pripadali. Moramo, dakle, obratiti pažnju na neke od antiindividualističkih pojmova doba u kojem su sva tri mita nastala, doba protivreformacije.
Prvi deo eseja Renesansni individualizam i protivreformacija: Ijan Vat: „Beleška o individualizmu“.
Napomena:
„Faust, Don Kihot i Don Žuan: tri slična individualca“ je drugi deo eseja Renesansni individualizam i protivreformacija engleskog proučavaoca književnosti Ijana Vata koji je u celosti na srpski jezik prevela dr Zorica Bečanović-Nikolić. Na blogu A . A . A biće objavljen celokupan esej.
Slika:
Rembrant: „Faust“, grafika nastala između 1650-1652. godine.
Citati:
8 Aristotel, Politika, Knjiga I, glava 2.
9 Prva knjiga Mojsijeva, 4. 12-14
10 Iako Marlouv Doktor Faustus ima slugu Vagnera, on jedinu blisku vezu uspostavlja sa Mefistofelom, koga vidi kao nekoga ko služi njegovim željama.
11 Marlowe’s Doctor Faustus, 1604-1616: Paralles Texts, ed. W. W. Greg, Oxford 1950, 2.1. 587-605, 5.1. 694-699.
12 Videti: Margaret Wilson, Spanish Drama of the Golden Age, Oxford, 1969, 51-52.
