Ono što svaki grad treba da poseduje jeste univerzalnost. To je ono što meni znači i što me čini srećnom. Pod tim podrazumevam Putovanje. Unutrašnju, podjednako koliko i spoljašnju dinamiku.
Pre nekoliko godina imala sam običaj da izjutra vozim bicikl od svog predgrađa do donjeg Dorćola, sve do kraja biciklističke staze, pa opet natrag. Bilo je to čak i pre 10 ujutru tako da nebo tada nije imalo veliku draž za mene. Nije bilo visoko kao u Pragu, nije bilo nisko kao u Holandiji (ili bar kao na slikama holandskih majstora), nije bilo kao osušene kore pomorandže nad Rimom. Obično letnje nebo, ni belo ni žuto ni plavo. Jednostavno. Banalno, čak neki bi se usudili reći.
Onda, nekoliko godina potom, moj prijatelj se zaposlio na jednom splavu na Dunavu, tik pored 25. maja na Dorćolu pa me je vozio na svojoj bicikli od Trga do reke. Smejali smo se, bilo je leto, svi bi nas gledali dok smo se vrišteći spuštali niz ulicu Knjeginje Ljubice da bismo se potom vozili biciklističkom stazom pored reke kojom sam nekad sama vozila.
Tada, ja sam postala svesna da grad poseduje jedno ostrvo koje je nad sobom meko i nečujno pridržavalo nebo, a ono se u sumrak osipalo nad vrhovima njegovog drveća. Videla sam taj pejsaž i pre.
Nikolaj Hartman je tvrdio da oku posmatrača zapravo umetnost otkriva prirodu. To je bila moja prva misao kada sam videla zalazak sunca i boje neba, nijanse koje su se međusobno prožimale, topile jedna kroz drugu. Setila sam se gde sam videla taj predeo. Na slici onog čija su neba bila ambisi, mogućnosti za sanjarenja, melanholiju, kontemplaciju, unutrašnju dinamiku. Te slike nudile su Putovanja.
Upravo sam tada otkrila univerzalnost koju sam pomenula. Pejsaži su i van nas i u nama. Ja sam toliko u Beogradu tražila nešto što će me vezati za njega, nešto što je „spolja“, van mene i mojih sećanja od kojih sam ga izgradila i koja sam, poput reljefa na fasadama, ugradila u sve te zgrade, sve te ulice kojima sam lutala. Kojima sam volela da lutam, da tražim i bivam izdana. Nisam pronalazila ono što sam želela.
Univerzalnost je postignuta jer sam otkrila umetnost koja me je doživotno odredila. Kaspar David Fridrih naslikao je priloženu sliku – „Ljudi posmatraju Mesec“ – 1822. godine. Ja sam istu videla ispred sebe toliko godina kasnije. Boje su mi se učinile identične.
Naravno, delo je „prevazišlo“ prirodu samo u jednom: ono ima, ili je bar u mogućnosti da stvori (a ta moć je strahovita!), raspoloženje kod posmatrača koje transcendira, koje izmešta. Pejsaž koji sam videla pred sobom jednostavno je bio lep, prijatan oku i uporediv sa slikom, ali nikad nije imao moć nadamnom kao ona, ona koja je u muzeju, ona koja je od drveta i boje.
Nedavno sam opet prolazila tuda i utisak je bio isti kao i pre. Odlučila sam da fotografišem ono što vidim i da fotografiju ne doterujem u nekom od programa. Sve je upravo onako kao što izgleda na njoj. Ili, naprotiv, nije..
