ZIMSKE FORMULE
I
Zaspah u svom kretetu
a probudih se pod brodskom kobilicom.
Četri je časa izjutra
kad životom časno zbrane kosti
jedna spram druge hladno se drže.
Zaspah međ lastama
a probudih se s orlovima.
II
Pod svetiljkama, led na drumu
kao mast blista.
Ovo nije Afrika.
Ovo nije Evropa.
Ovo nije nigde drugde do „ovde“.
A „ja“ bejaše
samo reč
u čeljusti decembarskog mraka.
III
Zgrade naučnih zavoda
razmeštene u tami
blešte kao TV ekrani.
Skrivena muzička viljuška
oglašava se iz te grozne hladnoće.
Stojim pod zvezdanim nebom
i osećam gde svet gamiže
u moj kaput i otuda
kao iz mravinjaka mili.
IV
Ona tri sura hrasta sneg se ne tiče.
Zadivljali su, ali još savitljivi.
Iz njihovih džinovskih flaša
u proleće zelenilo će da zapeni.
V
Autobus mili kroz zimski suton.
Svetluca poput lađe u senci jela
a put je uski, duboki mrtvi kanal.
Šaćica putnika: jedni stari, drugi premladi.
Zaustavi li se samo i utuli svetla,
svet će zbrisan biti.
JUTARNJE PTICE
Budim auto
čiji je vetrobran prekriven polenovim prahom.
Stavljam naočari za sunce.
Gasne pesma ptica.
Za to vreme, drugi neki čovek kupuje novine
na železničkoj stanici,
nedaleko od velikog teretnog vagona
posve crvenog od rđe
i u trepetu sunca.
Ni pedalj slobodnog prostora.
Prolećnu toplotu preseca hladni hodnik,
kojim neko žurno dolazi
kazujući kako su ga gore,
u rukovodstvu, oklevetali.
Kroz vrata što gledaju na njive
ulazi svračak,
crn i beo. Ptica iz pakla.
A kos skakuće cikcak
dokle god se sve ne pretvori u crtež ugljenom,
sve osim tih belih odela na žici za sušenje rublja:
Palestrinin hor
Ni pedalj slobodnog prostora.
Čudesno je osećanje dok mi pesma narasta,
a ja se osipam.
Ona raste, zauzima moje mesto.
Sabija me u stranu.
Izbacuje iz gnezda.
Pesma je završena.
SAMOĆA
Umalo tu što dušu ne ispustih jedne februarske večeri.
Na bok izvrnut, auto je klizio poledicom,
pogrešnom stranom puta. Dolazeća kola –
njihovi farovi – približavala su se.
Moje ime, moje curice, moj posao
rasplinjavali su se za mnom tonući
u tišini. Bejah neznanac poput dečaka
okruženog neprijateljima sred školskog dvorišta.
Vozila što su mi prilazila imala su džinovska svetla.
Zablesnuše me dok sam ganjao volan
do prepoznatljivog užasa što se kao belance razlivao.
Sekunde su narastale – s tolikim prostranstvima u njima –
dosežući obim bolničkih paviljona.
Mogao si gotovo da zastaneš
i predahneš na časak
pre no što ćeš se smrskati.
Najednom, iskrsnu uporište: svespasavajući pesak
ili čudesni protivvetar. Auto stade na točkove
nastavljajući brzo da vozi po drumu.
Pucanj i lomljavu – njihove jasne odjeke –
progutaće mrak.
Potom zavlada tišina. Sedeći, još vezan kaišem,
ugledah nekog što je kroz promičući sneg dolazio
da vidi šta se sa mnom desilo.
II
Dugo sam hodao unaokolo
smrznutim poljima Estergetlanda,
ni živu dušu ne sretnuvši.
Po drugim stranama Zemljinog šara
mnogi se rađaju, žive i mru
u nepresušnoj košnici ljudskoj.
Vazda viđen biti – taj život
pred sjaćenim očima –
pridaje svakom biću naročit izraz.
Lice zaštićeno glinom.
Žamor raste i opada
dok oni međusobno dele
nebo, šume, zrnca peska.
Moram ostati sam
deset minuta izjutra
i deset minuta s večeri
- bez ikakvog programa.
Svako stoji u redu za svakog.
Mnogi.
Jedan.
