…
De profundis
I strnište po kojem crna kiša lije,
I suro stablo što ovdje samotno stoji,
I fijuk ledenog vjetra oko koliba pustih -
Kako je ovo veče žalosno.
Još pokraj zaseoka
Krotka sirota pabirči po koji rasuti klas.
Zlaćane i kolutaste, oči joj sumračjem blude
A njeno krilo nebeskog ženika čeka.
Na povratku
Nađoše pastiri to ljupko tijelo
Već raspadnuto u trnjaku.
Mračnim selima ja sam daleka sjena.
Božju tišinu
Kušah na studencu, u lugu.
Hladonća kovine dotiče moje čelo,
Srce mi pauci traže.
I svjetlost jedna u mojim ustima zgasne.
Na ledini se nekoj noću nađoh
Okaljan gnusom i zasut prahom zvjezdanim.
U grmu ljeskovu
Zvonjahu opet kristalni anđeli.
…
Dečaku Elisu
Elise, kada se kos u crnoj šumi glasi,
ovo je propast tvoja.
Usne ti piju svežinu plavoga vrela u steni.
Trpi, kada ti čelo tiho krvari
prastare legende
i gatanje tamno ptičijeg leta.
Ti pak ideš mekim koracima u noć,
okićenu purpurnim grozdovima,
i ruke pružaš lepše u plavetnilu.
Trnovit zvuči žbun
onde gde su ti mesečinaste oči.
O, Elise, otkada si već umro.
Telo ti je zumbul
u koji monah uranja voštane prste.
Crna pećina naše je ćutanje,
iz nje ponekad kroči blagosna zver
i polako obara teške kapke.
Na slepoočnice kaplje ti crna rosa,
poslednje zlato strošenih zvezda.
…
Elis
I
Savršen je pokoj ovog zlatnog dana.
Pod starim hrastovima
Pojavljuješ se, Elise, u počivanju kolutastih očiju.
U njihovoj se plaveti zrca sanak ljubavnika.
Na tvojim ustima
Utihnuše njihovi rumeni uzdasi.
Izvuče ribar teške mreže, podvečer.
Dobar pastir
Svoje stado vodi rubom šume.
O, kako si, Elise, sve svoje dane valjano proveo.
TIho pada
Niz gole zidove plava spokojnost masline,
Zamire mračno pjevanje nekog starca.
U zlatnom čunu, Elise,
Giba se tvoje srce na pustom nebu.
II
Nježna glazba zvončića bruji u Elisovim grudima
Uvečer,
Dok mu glava u crn jastuk tone.
Plava zvijer
Tiho krvari u guštari trnjaka.
Tu suro stablo u osami čami;
Njegovi plodovi plavi već su pootpadali.
Znamenja i zvijezde
Polako utonu u večernje vode ribnjaka.
Iza brijega već je stigla zima.
Plavi golubovi
Piju noću ledeni znoj
Što oblijeva Elisovo kristalno čelo.
Sveudilj hulji
Samotnik vjetar oko crnih zidina Božjih.
…
Iz knjige vječnosti
Uvijek se vraćaš, ti ,melankolijo,
O nježna hrabrosti usamljene duše.
I ovaj zlatan dan je pri kraju
gubeći svoj užareni sjaj.
Poraženo se poklanja bolu smrtnik
jecajući iz blagosti i iz mekog ludila.
Pogledaj! Već je sumrak.
Vraća se noć i žali se smrtnik,
i jedan drugi pati sa njim.
Jezivo ispod jesenskih zvijezda
savija se godišnje njegova bit sve niže.
…
Izvor / Sources
Edvard Munk, Dve žene na obali ili Devojka i Smrt, varijacije duboreza, 1898.
