‘On ne bješe vidjelo, nego da svedoči za vidjelo.’
Bez obzira na to koliko su određena tumačenja Leonardovih dela u poslednje vreme išla u pravcu drugačijih tumačenja u odnosu na “uobičajena” ja i dalje u njima vidim, pre svega zahvaljujući svetlosti postignutoj sfumato tehnikom, izvesnu atmosfersku napetost, pre misterioznu nego mističnu, neodređenu ali blagu, blagu i tananu baš kao što su i note priložene Betovenove kompozicije.
Na mnogim Da Vinčijevim slikama anđeli i drugi biblijski likovi upečatljo drže uperen prst u određenom pravcu. O tome sam već pisala u tekstu Dve verzije Leonardove slike “Bogorodica među stenama” gde u prvoj verziji, nastaloj oko 1483. godine, vidimo anđela kako prstom upire u bebu Jovana Krstitelja, dok u drugoj verziji, onoj gde Jovan ima krst između ruku (na prvoj verziji taj detalj ne postoji) taj momenat izostaje.
Sada, sa ovom predstavom Da Vinčijevog Jovana Krstitelja – jednom od mojih omiljenih slika renesansne umetnosti, neiscrpnog inspirativnog vrela – nalazimo se u 1513. godini. Da Vinči je u Rimu, nedavno je prešao iz Milana u papsku prestonicu. Umetnik u trenutku stvaranja ovog dela ima 60 godina.
Iz tamne pozadine kojoj pristaje osmeh u kome “ima čežnje i setne zavisti i malo preziranja i čitavo jedno čedno blaženstvo” – kako je pisao Tonio Kreger svojoj prijateljici Lizaveti Ivanovnoj – izranja figura nimalo namučenog sveca, do pola ogrnutom krznom, elegantno kovrdžave kose, koji blago pokazuje prstom ka gore.
Ja taj pokret čitam kao: “gledaj put Duha, put svetlosti lepote i saznanja” ili kao, u umetničkom smislu, istorijski predložak Šlegelovom fragmentu koji stoji kao poetsko načelo mog rada: “Tvoji ciljevi su umetnost i nauka, tvoj život – ljubav i obrazovanje. I da ne znaš na putu si ka religiji.”. Zato su za mene Da Vinči i Betoven poput svetlosti, blaženstva i osmeha spokojnog saznanja svetlost koja svedoči o još jednom, višem krugu svetlosti.
Iako svestan svoje misije i puta stradanja svetitelj je spokojan, blažen, on izranja iz tame put sjaja zahvaljujući lepoti, veri i pogledu uperenom iza, van. Ja ne previđam religioznu funkciju ove slike ali njena lepota prevazilazi funkcionalnost koju ikona treba da ima. Ova slika nije o Jovanu Krstitelju koliko je o blaženstvu sponaje da lepota, naročito lepota duha (a on je uvek svetlost) – koja vodi ka najvišim spoznajama – iskupljuje.
Zahvaljujući brojnim gustim nanosima boje preko koje su potom nanošeni slojevi prozirnog laka, Jovan Krstitelj sav je od svetlosti, on je svetlost koji izranja iz tame – osmehujući se. On je izvor i svedok božanske svetlosti koja za nas – sada odvojenih od religijskih značenja – može biti mnogo toga: Bog, umetnost, saznanje, ljubav, dobrota. U kojoj meri sama tehnika kao što je sfumato određuje i značenjski sloj dela pisao je Frank Celner u svojoj monografiji posvećenoj italijanskom slikaru, odakle izdvajam jedan deo:
“Dodajući brojne slojeve tankog, prozirnog laka, slikar može da stvori veliki raspon senki u slici, zamagljene meke konture i blage prelaze između svetla i senke, i da pojača voluminoznost figura. Krajnji efekat postignut ovim procesom je (eksperimentom sa uljem koji omogućava višeslojno nanošenje boje) je monohromna predstava, stvorena jedino finim odnosima valera. U slici Sveti Jovan Krstitelj upotreba sfumata dopunjava značenje: figura krstitelja, koja izranja iz skoro crne pozadine, deluje kao da je napravljena od svetla; scena je osvetljena izvorom svetla izvan same slike što je u skladu sa temom, jer Jovan Krstitelj nije izvor već samo svedok Božije svetlosti koja ga obasjava. Slika tako predstavlja vizuelizaciju prvog stiha Jevanđelja po Jovanu: ‘On ne bješe vidjelo, nego da svedoči za vidjelo.’ (Jovan, 1.6-8, Vuk St. Karadžić). Zato Leonardov sfumato nije amo tehnika, već upotpunjuje religijsko značenje dela.”
Za mene je i ova Betovenova kompozicija moj lični sfumato.. Iz prigušene tame, polako, meko, probija se svetlost. Harmonija je opet postignuta.
.
.
Citati:
Tomas Man, “Tonio Kreger”, prevela Anica Savić Rebac.
Frank Celner, “Leonardo da Vinči”, preveo Nikola Gradić.
Fridrih Šlegel, “Ironija ljubavi”, preveo Dragan Stojanović.
