Timoti Arčibald (Timothy Archibald) je otac autističnog dečaka čiji je razvoj i osobito ponašanje umetnički dokumentovao kroz seriju fotografija koje ja vidim kao način prevazilaženja datog stanja ali i mogućnost za neiscrpan narativ kratkih priča. I kao što je Fokner u romanu “Buka i bes” predočio svu nesreću, unutrašnju buku i, paradoksalno, svo bezglasje Bendžija, retardirane osobe od nekoliko decenija čiji je mozak na nivou deteta od dve godine čiji je odgovor na svet neprestano jaukanje na koje niko ne obraća pažnju, tako se i posredstvom ovih fotografija na osnovu spoljašnjih elemenata – prikaza svakodnevice i načina na koji se ovo dete igra – može steći, ili bar posredstvom posmatrača imaginativno oformiti, vir reči koje ne mogu da isplivaju, tišina i glasovi, uzbuđenje i dosada detinjstva.
