Pedesetih godina u Americi džez muzika doživljava uspon, a taj se kulturološki momenat podudara sa i stvaralaštvom Džeksona Poloka. Pošto je akcija dobila primat nad značenjem, posmatrajući fotografije Hansa Namuta na kojima je Polok tokom rada u svom ateljeu prikazan upravo onako kako sam naglasila, došla sam do zaključka da je taj ritam apsolutno uporediv, ponekad čak i istovetan (iako u drugoj umetničkoj formi) sa načinom na koji džez muzičari sviraju i održavaju ritam.
Posmatrajući Poloka kako slika, ja sam ga zamislila kao idealnog džez bubnjara. U slučaju oba žanra – apstraktnog ekspresionizma i džeza – reč je o Africi. O povratku prirodnom, sirovom, transu, masi čiji su delovi gusti. Takođe, bitno je pomenuti uticaj koji su oba oblika američke posleratne umetnosti imala na evropsku kulturu. Džez je vrlo brzo prihvaćen u Parizu, Rimu, Amsterdamu i Londonu. Slično je ii sa Polokom koji je i dan danas najpoznatiji apstraktni ekspresionista iako je slikara poput njega i pre njega bilo u Evropi.
*
*
