Za G. F
Ova knjiga bila je zamišljena, zatim napisana, u celosti ili delimično, u različitim oblicima između 1924. i 1929. godine, između moje dvadesete i dvadeset pete godine. Svi su ti rukopisi uništeni, što su i zasluživali.
*
Ponašla sam u jednoj svesci Floberove prepiske, kou sam mnogo čitala i mnogo ispodvlačila oko 1927. godine, nezaboravnu rečenicu: “Pošto bogova više nije bilo, a Hrista još nije bilo, postoji između Cicerona i Marka Aurelija jedinstveni trenutak kada je samo čovek postojao.” Veliki deo svog života provela sam u pokušajima da definišem, a zatim i naslikam tog čoveka samog, a ipak vezanog za sve.
*
Radovi započeti u 1934. duga istraživanja; petnaestak strana napisano i smatrano konačnim. Nameravano delo otpočinjala i napuštala nekoliko puta između 1934. I 1937.
*
Dugo sam zamišljala delo u obliku dijaloga, gde bi se svi glasovi vremena čuli. Ali ma šta radila, detalj se isticao iznad svega; delovi su ugrožavali ravnotežu celine; u svim tim kricima gubio se Hadrijanov glas. Nisam uspevala da dam taj svet onako kako ga je video o čuo jedan čovek.
*
Jedina preostala rečenica iz redakcije od 1934: “Počinjem da sagledavam profil svoje smrti.” Kao što slikar stojeći prema horizontu neprestano pomera svoje nogare desno, pa levo, i ja sam najzad našla vidni ugao svoje knjige.
*
Uzeti jedan život kao poznat, završen, utvrđen (ukoliko to ikad život može biti) istorijom, tako da se jednim potezom obuhvati cela krivulja; još više, izabrati trenutak kad je čovek koji meri i ocenjuje život koji je proživeo sposoban da o njemu sudi. Udesiti kao da se on pred svojim sopstvenim životom nalazi u istom položaju kao i mi.
*
Jutra u Vili Hadrijani; bezbrojne večeri provedene u malim kafanama koje okružuju Olimpejon; neprekidna putovanja tamo-amo po grčkim morima; putevi Male Azije. Da bih se mogla koristiti ovim uspomenama koje su moje, trebalo je da mi budu isto tako daleko kao i II vek.
*
Opiti sa vremenom: osamnaest dana, osamnaest meseci, osamnaest godina, osamnaest vekova. Nepomično nadživljavanje kipova, koji, kao glava Antinoja Mondragona u Luvru, još žive u okviru ovog mrtvog vremena. Isti problem razmatran u odnosu na ljudska pokolenja; dva tuceta mršavih ruku, jedno dvadesetpet staraca bilo bi dovoljno da se uspostavi neprekidna nit između Hadrijana i nas.
*
U 1937, tokom jednog boravljenja u Sjedinjenim Državama, čitala sam radi ove knjige neke stvari u biblioteci Jelovog univerziteta; napisala sam posetu lekaru i odlomak o napuštanju telesnih vežbi. Ovi odlomci su ostali, samo prerađeni, i u ovom izdanju.
*
U svakom slučaju, bila sam suviše mlada. Ima knjiga kojih se čovek ne sme latiti pre navršenih četrdeset godina. Pre ovog doba postoji opasnost da čovek previdi postojanje velikih prirodnih granica koje razdvajaju, od čoveka do čoveka, od veka do veka, beskrajnu raznolikost bića, ili, naprotiv, da prida suviše značaja administrativnim podelama, carinarnicama ili vojnim stražarima. Te su mi godine bile potrebne da naučim tačno da izračunam odstojanje između cara i sebe.
*
Prestajem da radim na ovoj knjizi (sem za nekoliko dana u Parizu) između 1937. i 1939.
*
Susret sa uspomenom na T. E. Lorensa, koja se u Maloj Aziji prepliće sa uspomenom Na Hadriana. Ali Hadrijan se ne oslanja na pustinju već na bregove Atine. Ukoliko više na to mislim, utoliko više doživljaj čoveka koji se odriče svega (a najpre sebe samog) u meni stvara želju da kroz Hadrijana izrazim stanovište čoveka koji se ne odriče ili se odriče na jednoj strani da bi prihvatio na drugoj. Uostalom, po sebi se razume da su ovakav asketizam i ovakav hedonizam u mnogo čemu istovetni.
*
U oktobru 1939. rukopis je bio ostavljen u Evropi sa najvećim delom beležaka; ipak sam sa sobom ponela u Sjedinjene Države nekoliko odlomaka napisanih ranije na Jelu, kartu rimske imperije u času Trajanove smrti, koju sam godinama sa sobom nosila, i Antinojev profil iz Arheološkog muzeja u Firenci, kupljen na licu mesta 1926, profil mlad, ozbiljan i mio.
*
Nameravani rad napustila od 1939. do 1948. Ponekad sam na njega pomišljala, ali sa obeshrabrenjem, skoro ravnodušno, kao na nešto nemoguće. Osećanje izvesnog stida što sam tako nešto i pokušala.
*
Padanje u očajanje pisca koji ne piše.
*
U najtežim časovima malodušnosti i nemoći išla sam da gledam u divnom Hartfordskom muzeju (Kontektikat) Kanaletovo rimsko platno, mrki i pozlaćeni Panteon kako se ocrtava na plavom nebu lepog letnjeg predvečerja. Odlazeći, uvek sam se osećala umirena i ohrabrena.
*
Oko 1941. slučajno sam našla kod jednog trgovca boja u Njujorku četri gravire Piranezija, koje smo G. i ja kupili. Jedna od njih, pogled na Hadrijanovu Vilu, za koju dotle nisam znala, predstavlja kanopsku kapelu, odakle su u XVII veku izvučeni Antinoj u egipatskom stilu i kipovi sveštenica u bazaltu, što se sve danas može videti u Vatikanu. Kompozicija okrugla, rasprsnuta kao lobanja, odakle visi šiblje kao pramenovi kose. Skoro medijumski genije Piranezijev naslutio je halucinaciju, daleka sećanja, tragičnu arhiteksturu unutrašnjeg sveta.
*
Tokom više godina skoro svakodnevno sam gledala tu sliku ne pomišljajući na svoj nekadašnji poduhvat, mislila sam da sam ga napustila. To su čudni obrti onoga što se zove zaborav.
*
Sređujući hartije u proleće 1947, spalila sam svoje zabeleške iz Jela: izgledalo mi je da su mi konačno postale beskorisne.
*
Međutim, Hadrijanovo se ime ipak nalazi u jednom eseju o mitu Grčke koji sam napisala 1943, a Kajoa ga objavio u Lettres Françaises iz Buenos Airesa. U 1945. slika utopljenog Antinoja, nošena bujicom zaborava, isplivala je na površinu u još neobjavljenom eseju Kantika slobodne duše, napisanom uoči jedne teške bolesti.
*
Stalno sebi govorim da je sve ono što ovde pričam lažno zbog onog što ne govorim; ove beleške obuhvataju samo jednu šupljinu. Ovde nije reč ni o onome što sam radila tokom tih teških godina, ni o mislima, ni o radovima, ni o očajavanjima, ni o radostima, ni o ogromnom odjeku spoljnih zbivanja, ni o stalnom proveravanju sebe na probnom kamenu činjenica. A ćutke prelazim i preko preživljavanja bolesti i preko drugih, tajnijih, koje one za sobom povlače, i preko večitog prisustva ili traženja ljubavi.
*
Nije važno: možda je bio potreban ovaj prekid, prelom, mrak u duši, koji su mnogi od nas doživeli u ovo doba, svako na svoj način, a često tragičnije i konačnije nego ja, da bi me prinudio da pokušam da ispunim ne samo odstojanje koje me odvaja od Hadrijana, već naročito ono koje me odvaja od mene.
*
Korisnost svega što radimo za sebe, bez pomisli na dobit. U ovim godinama izgnanstva nastavila sam čitanje antičkih pisaca: sveske sa crvenim ili zelenim koricama izdanja Leb-Hajnemana (Loeb-Heinemann) postale su za mene domovina. Jedan od najboljih načina da se oživi misao jednog čoveka: obnoviti njegovu biblioteku. Godinama unapred, i ne znajući to, radila sam na popunjavanju biblioteke o Tiburu. Preostalo mi je još samo da zamislim otekle ruke bolesnika na odmotanim rukopisima.
*
Obnoviti iznutra ono što su arheolozi XIX veka učinili spolja.
*
U decembru 1948. dobila sam iz Švajcarske, gde sam ga za vreme rata ostavila, jedan sanduk pun porodičnih hartija i pisama od pre deset godina. Sela sam kraj vatre da završim ovaj strašni i u neku ruku posmrtni inventar; tako sam provela sama nekoliko noći. Otvarala sam svežnjeve pisama; pre nego što ću da je uništim, prelistavala sam gomilu prepiske sa ljudima koje sam zaboravila i koji su me zaboravili, sa onima koji su još živi i onima koji su pomrli. Neki od tih listića poticali su od pokolenja i pre moga; čak mi ni imena ništa nisu kazivala. Mehanički sam bacala u vatru ovu izmenu mrtvih misli sa iščezlim Marijama, Franjama i Pavlima. Razvila sam nekoliko listova kucanih na mašini; hartija im je požutela. Pročitah naslov: “Dragi moj Marko…” Marko… Ko li je taj prijatelj, ljubavnik, daljni rođak? Nisam se sećala tog imena. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da se setim da je tu stajalo Marko umesto Marko Aurelije i da pred sobom imam odlomak izgubljenog rukopisa. Od tog momenta važno je bilo samo ponovo napisati ovu knjigu pošto-poto.
(nastavak)
Margerit Jursenar, Hadrijanovi memoari (Beleška uz roman), prevela Ivanka Pavlović, Novosti, Beograd, str. 307-312.
