U vodi zatekoh Mariju Kardonu, bivšu daktilografkinju u mojoj kancelariji, koju sam u ono vreme priželjkivao. Verujem da je i ona mene. Ali brzo je otišla i nismo imali vremena. Pomogoh joj da se popne na bovu i pri tom pokretu dodirnuh joj ovlaš grudi. Bio sam još u vodi kad je ona već potrbuške ležala na bovi. Okrenu se prema meni. Kroz kosu koja joj je padala na oči ona mi se smešila. Popeo sam se pored nje na bovu. Bilo je lepo i kao u šali zabacio sam glavu i stavio je na njen trbuh. Ništa mi nije rekla, i tako sam ostao. Celo nebo bilo mi je pred očima. Bilo je plavo i pozlaćeno. Pod potiljkom sam osećao Marijin trbuh kako se lagano diže i spušta. Upola uspavani, ostali smo dugo na bovi. Kad je sunce suviše pripeklo, skočila je u vodu i ja sam pošao za njom. Stigao sam je, obavio rukom oko pasa i tako smo zajedno plivali. I dalje se smejala. Dok smo se na keju sušili, ona mi reče: „Pocrnela sam više nego ti“. Upitah je da li bi htela večeras da ide u bioskop. Opet se nasmejala i rekla da bi volela da gleda neki film sa Fernandelom. Kad smo se obukli, začudi se što me vidi sa crnom kravatom i upita me jesam li u žalosti. Rekoh joj da mi je majka umrla. Kako je htela da sazna kada, rekoh joj: „Juče“. Ona malo ustuknu, ali ne napravi nikakvu primedbu. Htedoh da joj kažem da to nije moja krivica, ali se uzdržah, jer se prisetih da sam to već rekao gazdi. To ništa nije značilo. Na svaki način, neko je uvek pomalo kriv.
Uveče, Marija je već sve zaboravila. Film je tu i tamo bio smešan i, uostalom, zaista glup. Noga joj je bila pored moje. Milovao sam joj grudi. Zagrlio sam je pri kraju predstave, ali nevešto. Kad smo izišli, pošla je sa mnom u moj stan.
Citat: Alber Kami, „Stranac“, prevela Mirjana Lalić, Rad, Beograd, 1976.
Fotografije: Alber Kami sa suprugom Fransin.
