… j’ai découvert que tout le malheur des hommes
vient d’une seule chose, qui est de ne savoir pas demeurer
en repos, dans une chambre… Paskal
… U Srbiji… svaki čovek u svom vajatu spava (bez vatre i ljeti i zimi: jer se u vajatima ne loži vatra)…i drži svoje haljine i ostalo koješta. Vuk, Rječnik
1
Polako, leto se završavalo pljuskom kiše. Nije nam
Bilo dato da završimo svoja putovanja, ostali smo
Zaboravivši snagu početka, sa uzaludnom radošću kraja.
Dočekivao sam opet sebe u istoj tišini, a more
Budući taj život, spava na malokrvnom suncu,
Dok stari mi otrov polako struji krvotokom.
U istoj sobi počeli, u istoj okončaćemo, a iste bitke
Prelaze zidovima, kao senke vazduhom što čeka
Krila. Polako, leto se završavalo pljuskom kiše.
Oči budućeg jutra, oprostite nama koji nikada
Nećemo znati za vas. Oprostite našim sobama.
Dok stari nam otrov polako već struji krvotokom.
2
Ponovljeno: Ne, dragi moj, nećemo otići,
Kao da su sve bitke dobijene, crvi otišli
U zatišju smo spokojni kao ponovo rođeni.
Ko je to hteo? Treba da podelimo želje,
Ali to je već moja volja, moj mir u tvojoj ruci,
Potrebno je samo biti već jednom oči u oči.
Čudovište drago, sa kojim lomim svoj hleb,
Dok izmenjujemo te iste šuplje reči,
U sobi gde nas uglovi spajaju bez uspomena.
E, pa lepo. Sedimo, prijatelji za prekinutim ručkom,
Nas dvojica, sasvim jedan drugome suvišni,
Koji smo na prečac otkrili da ne možemo jedan bez drugoga.
3
U toj igri izgubio sam sve što sam imao,
Pust i prazan, dok on ustaje sasvim ravnodušno
I ja znam da neće da mi pruži poslednju priliku.
Gledamo se, i ja još jednom prepoznajem
Sve ono što sam mogao da budem, mojih stotinu života,
Od kojih onaj pravi, zapisani, nikad nisam i neću znati.
On je navikao na dobitak, i u ćutanju pred odlazak
Koje se kao plima diže između nas, ja se nadam
Da će mu jedan od njih valjda promaći između prstiju.
Uzalud. Kažu da treba početi ispočetka, ali to je samo priča.
Ogromna dosada neostvarenih želja raste kao neki biser
Koji se školjka grčevito plaši da ne ispljune.
4
Ovde opet, u sopstvenoj sobi, kao fantom
Koji odjednom dobija sve četri dimenzije
I one koje nikada nisam mogao ni da pretpostavim,
Osuđen da uvek govorim zbogom svemu tome,
A da nikada ne budemo dovoljno razdvojeni:
Da se srećemo na ulici i ne prepoznajemo,
Da se vraćamo u ova četri otupela zida
I bivamo stari prijatelji
Jer, izodvajan, ja nikad neću moći
Da sačekam prvo svetlo preranog dana
Koje će sa treskom razbiti ove prozore.
Slika: Anna Alma-Tadema, „Sir Lawrence Alma-Tadema’s Library in Townshend House, London“
