Ciklus pesama „Spisak“ unutar pesničke zbirke Kora
PATKA
Gega se prašinom
U kojoj se ne smeju ribe
U bokovima svojim nosi
Nemir voda
Nespretna
Gega se polako
Trska koja misli
Ionako će je stići
Nikada
Nikada neće umeti
Da hoda
Kao što je umela
Ogledala da ore
KONJ
Obično
Osam nogu ima
Između vilica
Čovek mu se nastanio
Sa svoje četri strane sveta
Tada je gubicu raskrvavio
Hteo je
Da pregrize tu stabljiku kukuruza
Davno je to bilo
U očima lepim
Tuga mu se zatvorila
U krug
Jer drum kraja nema
A celu zemlju treba
Za sobom vući
MAGARAC
Ponekad njače
Okupa se u prašini
Ponekad
Onda ga primetiš
Inače
Vidiš mu samo uši
Na glavi planete
A njega nema
SVINJA
Tek kada je čula
Besni nož u grlu
Crvena zavesa
Objasnila joj igru
I bilo joj je žao
Što se istrgla
Iz naručja kaljuge
I što je večerom s polja
Tako radosno jurila
Jurila kapiji žutoj
KOKOŠKA
Veruje
Samo veselom pijuku
Svojih žutih sećanja
Nestane
Pred snežnim granama
Što se za njom pružaju
Presahne
Ispod gladnih jezera
Što nad njom pružaju
Odskoči
Od svoje krvave glave
Koja je u noć gnjura
Odskoči
Na legalo da uzleti
MASLAČAK
Na ivici pločnika
Na kraju sveta
Žuto oko samoće
Slepa stopala
Sabijaju mu vrat
U kameni trbuh
Podzemni laktovi
Teraju mu korenje
U crnicu neba
Dignuta pseća noga
Ruga mu se
Prekuvanim pljuskom
Obraduje ga jedino
Beskućni pogled šetača
Koji mu u krunici
Prenoći
I tako
Dogoreva pikavac
Na donjoj usni nemoći
Na kraju sveta
KESTEN
Ulica mu propije
Sve zelene novčanice
Pištaljke zvoncad i trube
U krošnji mu gnezda svijaju
Proleće mu prste kreše
Živi od pustolovina
Svojih nedostižnih korena
I od divnih uspomena
Na iznenadne noći
Kad nestane iz ulice
Ko zna kuda ide
U šumi bi se izgubio
Ali se uvek pred zoru
U drvored na svoje mesto vrati
PUZAVICA
Najnežnija kći
Zelenog podzemnog sunca
Pobegla bi
Iz bele brade zida
Uspravila se nasred trga
U svoj svojoj lepoti
Zmijskom svojom igrom
Vihore zanela
Ali joj plećati vazduh
Ruke ne pruža
MAHOVINA
Žuti san odsutnosti
Sa naivnih crepova
Čeka
Čeka da se spusti
Na sklopljene očne kapke zemlje
Na ugašena lica kuća
Na smirene ruke drveća
Čeka neprimetno
Da na obudovljeni nameštaj pod sobom
Pažljivo navuče
Navlaku žutu
KAKTUS
Bode
Rumeni oblak dlana
I kiša laže
Bode užarene jezike
Mazgi i sunca
I nebo noževima ljubi
Senku svoju ne udaje
I vetar lepotom daljina vara
Bode podatna bedra
Iskusnih noći i nevinih talasa
Smeh svoj zeleni ne ženi
I vazduh ujeda
Stena koga ga je rodila
Ima pravo
Bode bode bode
KROMPIR
Zagonetno mrko
Lice zemlje
Ponoćnim prstima
Jezik večnog podneva
Govori
U zimnici uspomena
Iznenadnim svitanjima
Proklija
Sve to zato
Što mu u srcu
Sunce spava
STOLICA
Umor lutajućih bregova
Dao je oblik svoj
Telu njenom sanjivom
Večno je na nogama
Kako bi se rado
Sjurila niz stepenice
Ili zaigrala
Na mesečini temena
Ili prosto sela
Sela na tuđe obline umora
Da se odmori
TANJIR
Zev slobodnih usta
Nad vidikom gladi
Pod slepom mrljom sitosti
Mesečarski zev
Usred zubate plime
I sanjive oseke
Prezrivi porculanski zev
U zlatnom krugu dosade
Strpljivo očekuje
Neminovni kovitlac
HARTIJE
Duž plodnih pločnika
Gađenje skuplja
Preživele osmehe
Silovanih predmeta
Na blagim padinama vetra
Hvata
Čiste letove
Bez odlaska i povratka
Ispod veđa godišnjih doba
Kida
Jedino lišće
Verno granama odsutnim
Uzalud
BELUTAK
Bez glave bez udova
Javlja se
Uzbudljivim damarom slučaja
Miče se
Bestidnim hodom vremena
Sve drži
U svom strasnom
Unutrašnjem zagrljaju
Beo gladak nedužan trup
Smeši se obrvom meseca
.
ALEKSANDAR PETROV: PESNIČKI SVET KORE
Poezija „Kore“ nastala je u vremenskom razdoblju od 1943. do 1951. godine.
Prve pesme iz „Kore“ štampane su 1951. godine.
Zbirka pesama „Kora“ objavljena je 1953. godine.
U zbirci pesama „Kora“ nalaze se četri ciklusa pesama: „Opsednuta vedrina“, „Predeli“, „Spisak“, „Daleko u nama“.
Ciklus pesama „Spisak“ bi se tematski mogao podeliti na četri grupe: prvu obrazuju pesme o domaćim životinjama, drugu pesme o svetu flore, treću pesme o predmetima koje je čovek stvorio, a četvrtu samo jedna pesma o predmetu iz prirode.
Pesma „Patka“ mogla bi se uzeti kao karakteristična pesma ne samo za grupu pesama o domaćim životinjama već i za ceo ciklus pesama.
U pesmi se predstavlja sudbina jednog bića u nepodesnim uslovima života.
Smisao pesme otkriva se već u prvoj strofi: patka „u bokovima svojim nosi nemir voda“ a „gega se prašinom u kojoj se ne smeju ribe“. Zla sudbina patke („trska koja misi i onako će je stići“) proističe iz toga što joj je suđeno da svoj vek provodi u životnom medijumu koji joj ne odgovara i kojem neće nikada moći da se prilagodi.
Sudbina ostalih domaćih životinja takođe je tragična. Konj umesto četiri, što bi bilo prirodno, „bično osam nogu ima“. Sa tih osam nogu on drumom kojem kraja nema mora celu zemlju za sobom da vuče. Magarac se primećuje samo onda kada njače, „inače mu vidiš samo uši na glavi planete a njega nema“. Svinja će se pokajati što se istrgla iz „naručja kaljuge“ tek kad joj „besni nož u grlu“ i „crvena zavesa“ pred očima objasne zašto su je iza „kapije žute“ hranili i tetošili. Kokoška će pred čovekovim rukama („snežnim granama“) i ispod njegovih očiju („gladnih jezera“) uzalud pokušati da „odskoči od svoje krvave glave koja je u noć gnjura“.
Zanimljivo je uočiti različito ponašanje domaćih životinja u tragičnim okolnostima: patka je pomirena sa svojom sudbinom (čovek će je „ionako stići“); konj je pokušao da pregrize „stabljiku kukuruza“, pomoću koje mu se čovek između vilica nastanio, ali mu je od te davnašnje pobune („tada je gubicu raskrvario“) ostala samo „tuga u očima lepim“; magarac samo ponekad iskazuje svoj protest; svinja svoj položaj shvata tek u trenutku smrti; pobuna kokoške je stravična i metafizička, jer počinje već posle smrti.
Ne manje je tragična sudbina i većine članova biljneg sveta. Maslačak raste na opasnoj ivici između donjeg i gornjeg sveta („na donjoj usni nemoći, na kraju sveta“). Zato ga jedne sile („slepa stopala“) sabijaju u „kameni trbuh“, a druge sile („podzemni laktovi“) teraju da raste u visinu. Pored toga, on je i predmet ruganja („dignuta pseća noga ruga mu se prekuvanim pljuskom“). Kesten je zarobljen u čudovišnom svetu grada, kao zatvorenik je uvršten u drvored i prinuđen je da se povinuje tamničarskom životnom redu. Puzavica „najnežnija kći zelenog podzemnog sunca“, primorana je da čami u „beloj bradi zida“. Kaktus živi u prostoru gde i „kiša laže, i nebo noževima ljubi, i vetar lepotom daljina vara“, gde „i vazduh ujeda“. Krompir je sahranjen u pomrčinu.
I pripadnici tog sveta flore imaju različito držanje u svetu-tamnici. Maslačka obrađuje i uteši „beskućni pogled“ šetača. Kesten živi izmišljenim noćnim pustolovinama u slobodi. Puzavica mašta o čarobnoj igri, lepoti i slavi. Kaktus, poučen okrutnom prirodom koja ga je rodila, zatvara se u svoj bodljikavi oklop, odbija svaki dijalog sa svetom u kojem postoji. Krompir, i u uslovima ponoćnog mraka, potvrđuje se kao biće, stvara novi život i poriče realnost sveta koji ga okružuje.
U nemilom svetu poseban je status i posebno držanje mahovine. Ona ne samo da se ne oseća ugroženom već, kao neki grobar, samo čeka trenutak svog potpunog i konačnog trijumfa („da na obudovljeni nameštaj pod sobom pažljivo navuče navlaku žutu“).
Svet predmeta, koje je čovek stvorio, takođe poznaje iskušenja i stradanja neslobode. Stolica, stvorena po meri tuđeg umora, osuđena je da večno stoji na nogama. Životni prostor tanjira je „nad vidikom gladi“ i „pod slepom mrljom sitosti, usred zubate plime i sanjive oseke“. Hartije su žrtve gađenja, koje ih „skuplja, hvata, kida, duž plodnih trotoara, na blagim padinama vetra, ispod veđa godišnjih doba.“
Individualnog stava nisu lišeni ni ovi predmeti. Stolica čezne da potrči ili da zaigra, ili da jednostavno sedne i da se odmori. Tanjir svojim „prezrivim porculanskim zevom“ iskazuje i prezir, i dosadu, i strpljenje u očekivanju smrti („neminovni kovitlac“). Hartije, svojim „čistim letovima bez odlaska i povratka“, pokazuju neku zanesenu i uzaludnu vernost „granama odsutnim“ i nepostojećim.
U ciklusu „Spisak“, ‘Belutak’ nije samo tematski posebna pesma, već je u tom celom biča i oduhotvorenih elemenata zemaljskog sveta belutak svet za sebe i po sebi. Po tome kako se rađa („uzbudljivim damarom slučaja“), po tome kako se „miče“ („bestidnim hodom vremena“), po tome, najzad, što „sve drži u svom strasnom unutrašnjem zagrljaju“, belutak ne samo da nije potčinjen bilo kome već na ceo svet oko sebe ironično gleda sa visine svog zazidanog kosmosa („beo gladak nedužan trup smeši se obrvom meseca“).
Izvor: Vasko Popa, „Kora“, Nolit, Beograd 1969.
Slika: Naslovna strana pesma Vaska Pope u prevodu na engleski jezik.
