Zašto drhtiš tu
Između bistre reke i puta?
Nije ti hladno,
Uz svetlost sunca koje sanjari o tebi,
A ipak dižeš svoje skrušene molbene
ruke kao da želiš
Navući oblake sa nebesa da krhkost
sakriju tvoju.
Ti si mlada deva
Što podrhtava u patnji ushićene
smernosti,
Bleda stvarna deva
Čija je odora sa nje strgnuta.
Vilijam Fokner, “Jablan”
