Edvard Estlin Kamings: „Kiša je zgodna životinja“
Odmah nakon toga hvatam voz i u Parizu sam dok ne padne noć, u maju.
Duž reke drveće otpušta tek poneke tihe pramičke, polovične
mirise, koji padaju plutajući kroz vidik ljudi koji se kreću i razgovaraju;
bojažljivo celivajući kape i ramena, zglobove i haljine; koji bez
govora svetle nad smehom ljudi i dece, devojčica i vojnika.
U sumrak ove se besmislene i izuzetne stvari snishodljivo kreću
među ljudima, polako i nepropadljivo. Ljudima nije žao što su živi.
Ljude nije sramota. Ljudi se smeju, kreću se radosno i nepovratno
kroz sumrak ka vašaru hleba od đumbira. Ja sam živ, prolazim tuda takođe
vidikom među kapama i vojnicima, među osmesima i
kravatama, poljupcima i starcima, zglobovima i smehom. Svi se mi zajedno
nepovratno krećemo, krećemo se sporo i veselo. Zamršeno ramena
naša i naše kape bojažljivo dodiruju milioni apsurdnih nagoveštenih
stvari; pramičcima, ženama, smehom, zauvek: dok se
našim umom, lepo vezuju i zatvaraju topli pipci večeri.
Prevela: Ivana Maksić | Izvor: Agon
Fotografije: Poplavljeni Parzi iz 1910.
