Moisey Nappelbaum, “Anna Akhmatova”, 1924.

Ana Ahmatova o Mandeljštamu (prvi deo)

Odlomci iz dnevnika, drugi deo:

Godine 1928. Mandeljštamovi su bili na Krimu. Evo Osipova pisma od 25. kolovoza – na dan smrti Nikolaja Stepanoviča:

“Draga Ana Andrejevna,

Pišemo Vam s P.N. Luknickim iz Jalte, gdje sve troje vodimo mukotrpan radni život.

Htio bih kući, htio bih da Vas vidim. Znajte da sam stekao sposobnost da vodim zamišljeni razgovor u mašti samo s dva čovjeka: s Nikolajem Stepanovičem i s Vama. Razgovor s Koljom nije se prekinuo i nikada se neće prekinuti. U Peterburg ćemo se vratiti nakratko u listopadu. Nadji tamo nije preporučljivo zimovati. Nagovorili smo P. N. da ostane na Jalti iz egoističnih razloga. Pišite nam.

Vaš O. Mandeljštam”

Jug i more bili su mu gotovo isto tako neophodni kao Nadja.

Da mi je kap sinjeg mora,
U iglene makar ušice.

Pokušaji da se nastane u Lenjingradu nisu bili uspješni. Nadja nije voljela ništa vezano za taj grad i željela je u Moskvu, gdje je živio njen voljeni brat Evgenij Jakovljevič Hazin. Osipu se činilo da ga netko u Moskvi voli, da ga netko cijeni a pokazalo se suprotno. U njegovoj biografiji iznenađuje jedan detalj: u ono vrijeme (1933. g.) Osipa Emiljeviča su primali u Lenjingradu kao velikog pjesnika, persona grata, i sl., njemu je u “Europski hotel” došao da se pokloni cijeli književni Lenjingrad (Tinjanov, Ejhenbaum, Gukovski – Grigorij Aleksadrovič Gukovski bio je kod Mandeljštamovih i u Moskvi), i njegov dolazak i večeri bili su događaji koji su ostali u sjećanju puno godina i pamte se još i danas (1962); od lenjingradskih književnih znanstvenika Mandeljštamu su uvijek bili vjerni – Lidija Jakovljevna Ginzburg i Boris Jakovljević Buhštab – veliki poznavaoci Mandeljštamove poezije. Ne treba u vezi s time zaboravljati ni Cezara Volpea.

Od književnih suvremenika Mandeljštam je visoko cijenio Babelja i Zoščenka, koji je znao za to i veoma se time dičio. Najviše od svega Mandeljštam je mrzio Leonova. Netko je rekao da je N. Č. napisao roman. Osip je na to reagirao s nepovjerenjem. Rekao je da je za roman u najmanju ruku potrebna robija Dostojevskog ili desetine Lava Tolstoja.

U Moskvi Mandeljštama nitko nije htio znati, i osim sa dva-tri mlada znanstvenika-prirodnjaka Osip se nije ni s kim družio. (Poznanstvo s A. Belim je bilo koktebelskog podrijetla).

Pasternak se nekako kolebao, uklanjao, volio samo Gruzijce i njihove “žene-ljepotice”. Savezna uprava je bila sumnjičava i uzdržana.

U jesen 1933. g. Mandeljštam je napokon dobio (opjevani) stan (dvije sobe, peti kat, bez lifta; plinskog štednjaka i kade još nije bilo) u Naščokinskoj ulici (Stan bijel kao papir), i skitalački život kao da se završio.

Kod Osipa su se počele skupljati knjige, najviše stara izdanja talijanskih pjesnika (Dante, Petrarca). U stvari, ništa se nije završilo; sve vrijeme je trebalo nekamo telefonirati, nešto čekati, nečemu se nadati. I nikada iz svega toga nije ništa proizlazilo. Osip Emiljevič je bio neprijatelj pjesničkih prijevoda. On je u mojoj prisutnosti u Naščokinskoj govorio Pasternaku: “Vaša sabrana djela sastojat će se od dvanaest tomova prijevoda i jednog toma vaših vlastitih pjesama.” Mandeljštam je znao da prijevodi iscrpljuju stvaralačku energiju i bilo ga je gotovo nemoguće natjerati da prevodi. Okolo se počelo skupljati mnogo ljudi, često prilično mutnih i gotovo redovito nepotrebnih. Ne gledajući na to što je vrijeme bilo relativno vegetarijansko, sjena nesreće i osuđenosti ležala je na toj kući. Išli smo jednom po Perečistenki (veljača 1934), o nečemu smo pričali – ne sjećam se. Skrenuli smo na Gogoljev bulevar, i Osip je rekao: “Spreman sam na smrt”. Evo već 28 godina ja se sjećam tog časa kada prolazim pokraj toga mjesta.

Dosta dugo nisam vidjela Osipa i Nadju. Godine 1933. Mandeljštamovi su doputovali u Lenjingrad, na nečiji poziv. Smjestili su se u Europskom hotelu. Osip je imao dvije večeri.

Tek je bio naučio talijanski i zanosio se Danteom recitirajući napamet cijele stranice. Počeli smo razgovarati o Čistilištu. Ja sam pročitala odlomak iz XXX. pjevanja (pojava Beatriče):

Sopra candido vel cinta…

Osip je zaplakao. Ja sam se uplašila: “Što je sad?” – “Ne, ništa, samo te riječi i vaš glas”. Nije moje da se toga sjećam. Ako Nadja hoće, neka se sjeća.

Osip mi je govorio napamet odlomke iz pjesme Hulitelji umjetnosti N. Kljujeva – razlog pogibije nesretnog Nikolaja Aleksejeviča. Svojim sam očima vidjela kod Varvare Kličkove Kljujevljevu molbu (iz logora za pomilovanje): “Ja sam osuđen zbog svoje pjesme Hulitelji umjetnosti i zbog ludih stihova iz mojih skica”. Odande sam uzela dva stiha kao epigraf Naličja, a kada sam nešto s negodovanjem govorila o Jesenjinu, Osip je odgovarao da se Jesenjinu može sve oprostiti zbog stiha:

Nisam strijeljao nesretnike po tamnicama.

I općenito, nije se imalo od čega živjeti: neki poluprijevodi, polurecenzije, poluobećanja. Bez obzira na zabranu od strane cenzure, Osip je štampao u Zvijezdi kraj Puta u Armeniju (na način staroarmenskog). Prihodi su jedva bili dovoljni za plaćanje stana i sljedovanja. U to vrijeme Mandeljštam se izgledom veoma izmijenio: otežao je, posijedio, počeo teško disati – ostavljao je dojam starca (imao je 42 godine), ali oči su kao nekad blistale. Stihovi su postajali sve bolji, proza također. Ova proza, tako nesaslušana, zaboravljena, tek sada nalazi put do čitaoca, ali zato stalno slušam, uglavnom od omladine koja za njom luduje, da u 20. stoljeću nije bilo takve proze. To je takozvana Četvrta proza.

Posebno pamtim jedan od naših tadašnjih razgovora o poeziji. Osip Emiljevič, koji je vrlo bolno podnosio to što danas zovu kultom ličnosti, rekao mi je: “Stihovi danas moraju biti politički” i pročitao Pod sobom mi ne osjećamo. Otprilike tada je i nastala njegova teorija o “poznanstvu riječi”. Puno kasnije on je tvrdio da se stihovi pišu kao rezultat jakih uzbuđenja, kako radosnih tako i tragičnih. O svojim stihovima gdje hvali Staljina: “Htio bih reći ne Staljin – Džugašvili” (1935?) rekao mi je: “Sada shvaćam da je to bila bolest.” Kada sam pročitala Osipu svoju pjesmu: Odveli su te u zoru (1935) rekao je: “Hvala vam.” Ovi stihovi iz Rekvijema odnose se na hapšenje N. N. P. 1935. g. Na svoj račun Mandeljštam je shvatio (ispravno) i posljednji stih u pjesmi Malo geografije (Ne europskom prijestolnicom).

On, opjevan od prvog pjesnika,
Od nas grešnih i od tebe.

13. svibnja 1934. g. bio je uhapšen. Tog istog dana poslije mnoštva telegrama i telefonskih poziva doputovala sam Mandeljštamovima iz Lenjingrada, gdje je nedugo prije toga izbio njegov sukob s Tolstojem.

Tada smo svi bili takvi siromasi da sam za povratnu kartu uzela sa sobom svoj orden Majmunske palače, posljednji koji je Remizov dao u Rusiji (donijeli su mi ga poslije Remizovljeva bijega) (1921.) i malu statuu (rad Danjka, moj portret, 1924) radi prodaje.

Kupila ih je S. Tolstoj za Muzej Saveza pisaca.

Nalog za uhićenje potpisao je osobno Jagoda. Pretres je trajao svu noć. Tražili su stihove, gazili po rukopisima razbacanim iz sanduka. Svi smo sjedili u jednoj sobi. Vladao je tajac. Iza zida, kod Krisanova, čula se havajska gitara. Isljednik je u mojoj prisutnosti našao Vuka i pokazao Osipu Emiljeviču. On je šutke klimnuo. Opraštajući se, poljubio me je. Odveli su ga u sedam ujutro. Bilo se sasvim razdanilo. Nadja je pošla k bratu i Čulkovima na Smolenski bulevar. Dogovorile smo se da se negdje nađemo. Vrativši se skupa kući, pospremile smo stan i sjele doručkovati. Opet lupanje, opet oni, opet pretres. Evgenij Jakovljevič Hazin je rekao: “Ako dođu još jednom, odvest će i vas sa sobom”.

Pasternak, kod kojega sam bila toga dana, pošao je moliti za Mandeljštama u “Izvestija”, k Buharinu, a ja u Kremlj k Enukidzeu. Prodrijeti tada u Kremlj bilo je pravo čudo.

To je udesio glumac Ruslanov pomoću Enukidzeova sekretara. Enukidze je bio prilično pristojan, ali je odmah upitao: “A možda su nekakvi stihovi?” Time smo ubrzali, a vjerojatno i smekšali rasplet. Presuda – tri godine u Čerdinju, gdje se Osip bacio kroz prozor bolnice zato što mu se učinilo da su došli po njega (v. Stance) i slomio ruku. Nadja je poslala telegram u CK.

Staljin je naredio da se stvar preispita i dopustio da izaberu drugo mjesto, zatim je telefonirao Pasternaku. Sve u vezi s tim razgovorom zahtijeva posebnu pažnju.

O tome pišu obje udovice, i Nadja i Zina, a postoji i beskonačan folklor. Nekakva Trioleška čak se usudila napisati (naravno, u Pasternakove dane), da je Boris uništio Osipa. Nadja i ja smatramo da se Pasternak držao za četvorku. Ostalo je previše poznato. Skupa s Pasternakom bila sam i kod Usijeviča, gdje smo zatekli i saveznu upravu i puno tadašnje marksističke mladeži. Bila sam i kod Piljnjaka, gdje sam viđala Baltrušajtisa, Špeta i S. Prokofjeva. Od svih muškaraca jedino je Perec Markiš posjetio Nadju.

A u to vrijeme bivši blagajnik Ceha pjesnika, bivši Sergej Gorodecki, nastupajući negdje izgovorio je ovu besmrtnu rečenicu:

“Ovo su stihovi one Ahmatove koja je postala kontrarevolucionar”, tako da su čak u “Književnim novinama”, koje su objavile izvještaj s toga sastanka, prave riječi oratora bile ublažene (v. “Literaturnaja gazeta”, 1934. g. svibanj).

Buharin je na kraju svog pisma Staljinu napisao: “I Pasternak je također uzbuđen.” Staljin je saopćio o odluci da će s Mandeljštamom sve biti u redu. Pitao je Pasternaka zašto se nije brinuo i nastojao pomoći. “Kad bi moj prijatelj dopao nevolje, ja bih sve prevrnuo da ga spasim” Pasternak je odgovorio da se nije on brinuo, ne bi Staljin ni saznao za tu stvar. “Zašto se niste obratili meni ili književnim organizacijama?” – “Književne se organizacije ne bave time od 1927. g. – “Ali, ipak je on vaš prijatelj”.

Pasternak se zbunio i Staljin je poslije kratke pauze nastavio s pitanjem: “Ali ipak je on majstor, majstor?”

Pasternak je odgovorio: “To nije važno”. Boris Leonidovič je mislio da ga Staljin provjerava zna li za stih i time je objasnio svoje neodlučne odgovore: “Zašto mi stalno govorimo o Mandeljštamu i Mandeljštamu, a ja odavno želim s vama porazgovarati”. – “O čemu?” – “O životu i smrti.” Staljin je spustio slušalicu.

Još neobičnije podatke o Mandeljštamu donosi H. u svojoj knjizi o Pasternaku: tu su čudovišno opisane vanjske okolnosti i priča o Staljinovu telefonskom pozivu. Sve to miriše na informacije Zinaide Nikolajevne Pasternak, koja je ljuto mrzila Mandeljštamove, držeći da oni kompromitiraju njezina “lojalnog muža”. Nadja nikada nije išla Borisu Leonidoviču i ni za što ga nije molila, kao što piše Robert Pain. Ti podaci idu od Zine, kojoj pripada znamenita besmrtna izreka: “Moji sinovi najviše vole Staljina – a onda mamu.”

Dolazilo je dosta žena. Zapamtila sam da su bile lijepe i elegantne, u novim haljinama: još nedodirnuta nevoljama Sima Narbut; ljepotica oteta Turkinja (kako smo je prozvali), Zenkevičeva žena; zgodna i neobično spokojna Nina Olševska. A Nadja i ja smo sjedile u zgužvanim vestama, žute i skamenjene. S nama je bila i Ema Gerštejn i Nadjin brat.

Nakon 15 dana rano ujutro Nadji su telefonirali i predložili, ako hoće putovati s mužem, da bude na Kazanskoj stanici. Sve je bilo svršeno. Nina i ja smo pošle skupljati novce za put. Davali su mnogo. Elena Sergejevna Bulgakova je zaplakala i gurnula mi u ruku sav sadržaj svoje torbice. Na stanicu smo pošle skupa.

Svratile smo u Lubjanku po dokumente. Dan je bio vedar i svijetao. Sa svakoga prozora gledali su nas žoharski brkovi “uzročnika svečanosti”. Osipa vrlo dugo nisu dovozili. On je bio u takvom stanju da ga čak nisu mogli posjesti u robijaška kola. Moj vlak s Lenjingradske stanice je odlazio i ja nisam dočekala. Braća, tj. Evgenij Jakovljevič Hazin i Aleksandar Emiljevič Mandeljštam, otpratili su me, vratili se na Kazansku stanicu, i tek su tada dovezli Osipa, s kojim je bilo zabranjeno razgovarati.

Bilo je vrlo loše što ga nisam dočekala i što me nije vidio, zato što mu se zbog toga u Čerdinju činilo da sam sigurno nastradala. Putovali su pod stražom “slavnih momaka sa željeznih kapija GPU”, koji su čitali Puškina.

U to vrijeme obavljale su se pripreme za prvi kongres pisaca (1934. g.) i meni su također poslali anketni listić. Osipovo zatvaranje ostavilo je na mene takav dojam da nisam mogla podignuti ruku da ispunim anketu. Na tom kongresu Buharin je proglasio Pasternaka prvim pjesnikom (na užas Demjana Bednog), mene izgrdio, i, vjerojatno, ni riječi nije rekao o Osipu.

U veljači 1936. g. bila sam kod Mandeljštamovih u Voronježu i saznala sve detalje o njegovu “slučaju”. On mi je pričao da je u nastupu ludila trčao po Čerdinju i tražio moje strijeljano truplo, o čemu je glasno govorio svima, a luk u slavu Čeljuskinaca smatrao je postavljenim u čast svoga dolaska. Pasternak i ja smo išli redovnom vrhovnom tužiocu da molimo za Mandeljštama, ali tada je već započeo teror i sve je bilo uzalud. Zadivljuje da se širina, prostranstvo, duboko disanje pojavljuje u Mandeljštamovim stihovima upravo u Voronježu, kad je bio najmanje slobodan.

I u glasu mome poslije gušenja
zvuči zemlja – posljednje oružje.

Vrativši se od Mandeljštamovih, napisala sam pjesmu Voronjež. Evo njezina kraja:

A u sobi pjesnika u nemilosti,
Dežuraju redom strah i muza,
I noć se vuče
Koja svanuće ne prinosi.

O sebi u Voronježu Osip je govorio: “Ja sam po prirodi čekač. Zbog toga mi je ovdje još teže.”

Početkom dvadesetih godina (1922) Mandeljštam je dva puta vrlo oštro napadao moje stihove u tisku (“Ruska umjetnost”, No 1, 2 – 3). On i ja nismo to nikada komentirali. Ali on o svojoj pohvali mojih stihova nikada također nije govorio, i ja sam je pročitala tek sad (recenzije na “Almanah muza” i Pismo o ruskoj poeziji, 1922, Harkov).

Ondje su ga, u Voronježu, s ne baš čistim namjerama, natjerali da pročita referat o akmeizmu. Ne treba zaboravljati što je on rekao 1937: “Ja se ne odričem ni živih, ni mrtvih”. Na pitanje što je to akmeizam, Mandeljštam je odgovorio: “Nostalgija za svjetskom kulturom”. U Voronježu je s Mandeljštamom bio Sergej Borisovič Rudakov, koji se, nažalost, pokazao ne tako dobrim kao što smo mislili. On je očito patio od neke vrste manije veličine – ako mu se činilo da stihove ne piše Osip, već on – Rudakov. Rudakov je poginuo u ratu i ne bih htjela podrobno opisivati njegovo ponašanje u Voronježu.

Ipak, sve što potječe od njega treba primati s velikim oprezom. Sve što piše o Mandeljštamu u svojim bulevarskim memoarima Peterburške zime Georgij Ivanov, koji je otišao iz Rusije na samom početku dvadesetih godina i zreloga Mandeljštama uopće nije poznavao, nevažno je, prazno i nerealno. Klepanje takvih memoara naivna je stvar. Ne treba ni sjećanja, ni pažnje, ni ljubavi, ni osjećaja vremena. Sve valja, i sve se prima sa zahvalnošću skromnih potrošača. Gore je, naravno, kada to ponekad stigne u ozbiljne književno-znanstvene radove. Evo što je učinio Leonid Šacki (Strahovski) s Mandeljštamom: pri ruci autoru su dvije-tri knjige dovoljno “pikantnih” memoara (Peterburške zimeGeorgija Ivanova, Jednoipooki strijelac Benedikta Livšica, Portreti ruskih pisaca Erenburga, 1922). Te knjige su potpuno iskorištene.

Materijalni se dio crpi iz vrlo ranog priručnika Kozmina Pisci suvremene epohe, Moskva 1928. Zatim se iz Mandeljštamove zbirke Pjesme izvlači pjesma Koncert na kolodvoru – čak ni vremenski posljednja u toj knjizi. Ona se proglašava posljednjim pjesnikovim djelo. Datum smrti određuje se proizvoljno – 1945. (sedam godina kasnije od pravog datuma smrti – 27. prosinca 1938). To što su u nizu časopisa i novina tiskani Mandeljštamovi stihovi, u najmanju ruku veličanstveni ciklus Armenija u “Novom svijetu” 1930, Šackog ne zanima. On vrlo bezobzirno objavljuje da je s pjesmom Koncert na kolodvoru Mandeljštam umro, prestao biti pjesnik, postao tužni prevodilac, zapustio se, lutao po krčmama, itd. To je vjerojatno, usmena informacija kakvog pariškog Georgija Ivanova. I umjesto tragične figure rijetkog pjesnika koji je u vrijeme voronješkog progonstva nastavio pisati pjesme neizrecive ljepote i snage, mi dobivamo “građanskog luđaka”, probisvijeta, zapušteno biće. I sve to u knjizi koja je izašla pod egidom najboljeg, najstarijeg i sl. američkog sveučilišta (harvardskog), na čemu od sveg srca čestitamo najboljem, najstarijem američkom sveučilištu.

Čudak? Naravno, čudak. On je, na primjer, istjerao mladoga pjesnika koji se došao žaliti da ga ne štampaju.

Zbunjeni je mladić silazio niz stepenice, a Osip je stajao na vrhu stepeništa i vikao za njim: “A jesu li Andrea Cheniera tiskali? A jesu li Sapfa tiskali? A Isusa Krista jesu li tiskali?” S. Lipkon i A. Tarkovski i sada rado pripovijedaju kako ih je Mandeljštam grdio za mladenačke stihove.

Artur Sergejevič Lurje, koji je bio blizak s Mandeljštamom i koji je vrlo vrijedno napisao o odnosu Osipa Mandeljštama prema muzici, pričao mi je (desete godine) da je jednom išao s Mandeljštamom po Nevskom i da su sreli nevjerojatno lijepu damu.

Osip je dosjetljivo predložio svom suputniku: “Otmimo sve od nje i dajmo Ani Andrejevnoj.” (Točnost se može provjeriti kod Lurjea.)

(prvi deo)

Izvori:

1 , 2

*

Latinska reč Lacrimosa označava tugu, plač, bol izražen kroz jadikovanje, suze i naricanje. Lacrimosa se najčešće vezuje za muziku ali ako ju transponujemo na slikarstvo možemo uočiti izvanredne umetničke primere na kojima su prikazane scene skidanja Isusa Hrista sa krsta ili polaganja u grob. Neki od najpoznatijih slikara tih scena su Rodžer van der Vajden i Grinevald.

U muzici Lacrimosa je neodvojiva od mise posvećene mrtvima – rekvijema. Mnogi kompozitori uzimali bi temu koja se prevashodno ticala muzike korišćene u crkvenim obredima i interpretirali je kroz norme klasične muzike. Tako su, pored Mocarta, neki od poznatijih kompozitora koji su koristili Lacrimosu kao deo svojih kompozicija bili Berlioz i Verdi.

Mocart komponuje Rekvijem 1791. godine u Beču po anonimnoj porudžbini grofa Franca fon Valzega koji je na taj način želeo da obeleži godišnjicu smrti svoje žene. “Lacrimosa” je deo Rekvijema i dolazi skoro na kraju dela. Mocart ne dovršava svoje delo zbog smrti koja je nastupila 5. decembra 1791.

Carlo Crivelli, “Stabat Mater Lacrimosa”

Rodžer van der Vajden, “Skidanje sa krsta” (detalj), 1435.

Matija Grinevald, “Izenhajmski oltar” (detalj), 1515.

Mikelanđelo Buanoroti – “Stvaranje Adama” (detalj freske u Sikstinskoj kapeli, Vatikan)

“Nisam ti dao lice, ni mesto koje ti je svojstveno, ni bilo koji dar koji bi samo tebi bio svojstven, o Adame, da bi svoj lik, svoje mesto i svoje darove sam želeo, osvajao i sam posedovao. Priroda omeđuje i druge vrste zakonima koje sam ja ustanovio. Ali ti, koga ne sputava nikakva granica, u čije sam te ruke predao, ti sopstvenom voljom sam sebe određuješ. Postavio sam te u središte sveta, da bi mogao bolje da vidiš šta svet sadrži. Nisam te učinio ni nebeskem ni zemaljskim, smrtnim ili besmrtnim, kako bi sam, slobodno, poput dobrog slikara ili spretnog vajara, dovršio sopstveni lik.”

Ovaj odlomak nalazi se na početku prvog dela knjige Crna mena Margaret Jursenar. Citiran je prema knjizi Širom otvorenih očiju gde autorka, vrhunski pisac i erudita čiji je osećaj za istoriju i kulturu izuzetno izražen i intezivan, između ostalog, o ovom odlomku kaže:

“Taj citat mi je važan jer tumači duh mlade renesanse, renesanse u kojoj je vera u ljudsko dostojanstvo, u beskonačnu moć čoveka, još uvek ogromna. Reč je o jednom odlomku, kako mi je napomenuo jedan teolog, napisanom u vreme kad slika sveta još nije kopernikanska. Čovek je uvek u centru stvari, na zemlji koja je centar sveta.”

Margaret Jursenar, Širom otvorenih očiju (Razgovori sa Matjeom Galejem), preveo Stanko Džeferdanović.

Ketrin Hepbern, 1933.

Nas je petorica, a ona je jedna. Kada smo

juče došli da se kupamo u moru

prvi put sam video kakvo telo može

da ima anđeo. Nas je petorica i sva nastojanja

su napori u vezi s njom, samo zbog njene naklonosti

svake večeri odvija se nadmetanje. Ne umem dobro

da plivam kao A. i drugi, i svakako lošije

plivam nego S. ili M. – a ona to obožava.

Nemam ni auto kao P. – a ona voli

sportske automobile. Ne mogu da joj kupim

parfem u luksuznoj parfimeriji, ne mogu da je

pozovem u klub kao oni. Potičem iz najdivljije,

najbednije zemlje, ali pored toga

večeras će u moj krevet doći.

Tomaš Ružicki, Anima, a postoji, prevela Biserka Rajčić.

(pesma je preuzeta iz kulturnog dodatka “Kultura” dnevnog lista Novosti od 23. 11. 2013.)

Dorothea Lange

Missy Prince

Carla Andrade

Vanessa Vlam

“Light thinks it travels faster than anything but it is wrong. No matter how fast light travels, it finds the darkness has always got there first, and is waiting for it.”

Terry Pratchett

*

*

Dorothea Lange

Missy Prince

Carla Andrade

Vanessa Vlam

Koloman Moser, ‘Portrait of Loïe Fuller’, 1901.

Frederick Glasier, ‘Portrait of Loïe Fuller’, 1902.

Loie Fuller

Loie Fuller

*

*

*

Lui Fuler, plesačica, balerina i glumica poreklom iz Čikaga, umetnica koju su proglasili jednom od začetnica modernog plesa, bila je muza mnogih fotografa i slikara, među kojima su Kolomon Moser i Tuluz-Lotrek. Zanimljiv ples čijoj dinamici doprinosti vijorenje haljine bio je deo mnogih burleski, vodvilja i predstava nalik cirkuskim, a cirkus je, takođe, jedna od umetnosti nastala fuzijom svih pomenutih veština koje je Fulerova posedovala.

Po prelasku iz Amerike u Pariz, Lui Fuler stekla je mnoštvo novih poklonika među kojima su bili pesnik Stefan Malarme, skulptor Ogist Roden, simbolistički slikari Franc fon Štuk i Moris Denis, Marija Kiri – dobitnica dve Nobelove nagrade – kao i rumunska kraljica Marija (majka kraljice Marije Karađorđević) sa kojom je Lui u kontinuitetu održavala prepisku dugi niz godina. Postepeno etablirajući svoju poziciju umetnice u pariskim krugovima, Fulerova je bila u mogućnosti da pomaže i mlađim umetnicama, među kojima je bila i Isidora Dankan.

Ar Nuvo i Bel Epok (Art Nouveau i Belle Epoque) ere imale su dostojnu predstavnicu artističkih i tehnoloških invencija (Lui je eksperimentisala sa svetlošću koristeći njene efekte tokom nastupa). Istoričar umetnosti Đovani Lista sastavio je knjigu od 680 stranica u kojoj se nalaze ilustracije umetnika kojima je Lui bila inspiracija. Pored plesa, Fulerova je napisala i memoare Quinze ans de ma vie za koje je predgovor napiso Anatol Frans.

André Kertész

Ne baš govorljiv, nazori mu ne behu jača strana, nazori zaobilaze suštinu, kad bi Delakroa razvijao teorije, on bi se uznemirio, on sam nije mogao da obrazloži noturna.

Slab ljubavnik; senke u Noanu gde deca Žorž Sandove nisu prihvatala njegove vaspitne savete.

Grudobolan – s krvarenjima i ožiljcima – u onom obliku koji se dugo vuče; tiha smrt, za razliku od smrti u paroksizmu bola ili od puščanog plotuna: dogurali su do vrata klavir (Erar), a Delfina Potocka pevala mu je u samrtnom času pesmu o ljubičicama.

U Englesku je putovao sa tri klavira: Plejel, Erar, Brodvud, za dvadeset gvineja svirao po čevrt sata uveče kod Rotšildovih, Velingtonovih, u Straford Hausu i pred nebrojenim vitezovima Podvezice; potamneo od umora i blizine smrti vraća se kući na Skvare d’Orleans.

Onda spaljuje svoje skice i rukopise, samo nikakvih ostataka, fragmenata, beležaka, tih izdajničkih uvida -, na kraju reče: „Moji pokušaji su izvedeni po meri onog što mi je bilo moguće dosegnuti“.

Svaki prst treba da udara snagom koja odgovara njegovoj građi, četvrti je najslabiji (samo sijamski bliznac srednjeg prsta). Kad bi počinjao, bili su položeni na e, fis, gis, h, c.

Ko je bilo kada čuo neke njegove preludije, u letnjikovcima ili u nekom planinskom predelu ili kroz otvorena vrata terase nekog, recimo, sanatorijuma, teško da će to zaboraviti.

Nikad nije komponovao operu niti jednu simfoniju samo te tragične progresije iz artističkog ubeđenja i malom rukom.

Gotfrid Ben, “Šopen”, Statičke pesme, 1948.

*

Jean-Luc Godard

Drugi reditelji o Godaru:

Michelangelo Antonioni: Godard flings reality in our faces, and I’m struck by this. But never by Truffaut.

Luis Buñuel: I’ll give him two years more, he is just a fashion.

Fritz Lang: I like him a great deal: he is very honest, he loves the cinema, he is just as fanatical as I was. In fact, I think he tries to continue what we started one day, the day when we began making our first films. Only his approach is different. Not the spirit.

Quentin Tarantino: To me, Godard did to movies what Bob Dylan did to music: they both revolutionized their forms.

Wim Wenders: For me, discovering cinema was directly connected to his films. I was living in Paris at the time. When Made in USA opened, I went to the first show—it was around noon—and I sat there until midnight. I saw it six times in a row.Wim Wenders: For me, discovering cinema was directly connected to his films. I was living in Paris at the time. When Made in USA opened, I went to the first show—it was around noon—and I sat there until midnight. I saw it six times in a row.

François Truffaut: You’re nothing but a piece of shit on a pedestal. […] You fostered the myth, you accentuated that side of you that was mysterious, inaccessible and temperamental, all for the slavish admiration of those around you. You need to play a role and the role needs to be a prestigious one; I’ve always had the impression that real militants are like cleaning women, doing a thankless, daily but necessary job. But you, you’re the Ursula Andress of militancy, you make a brief appearance, just enough time for the cameras to flash, you make two or three duly startling remarks and then you disappear again, trailing clouds of self-serving mystery

Ingmar Bergman: I’ve never been able to appreciate any of his films, nor even understand them. Truffaut and I used to meet on several occasions at film festivals. We had an instant understanding that extended to his films. But Godard: I find his films affected, intellectual, self-obsessed and, as cinema, without interest and frankly dull. Endless and tiresome. Godard is a desperate bore. I’ve always thought that he made films for critics. He made one here in Sweden, Masculin Féminin, so boring that my hair stood on end.

[via]

Slikari o slikarima:

1. Salvador Dalí on Piet Mondrian:

“Completely idiotic critics have for several years used the name of Piet Mondrian as though he represented the sum mum of all spiritual activity. They quote him in every connection. Piet for architecture, Piet for poetry, Piet for mysticism, Piet for philosophy, Piet’s whites, Piet’s yellows, Piet, Piet, Piet… Well, I Salvador, will tell you this, that Piet with one ‘i’ less would have been nothing but pet, which is the French word for fart.”

2. Pierre-Auguste Renoir on Leonardo da Vinci:

“He bores me. He ought to have stuck to his flying machines.”

3. Frida Kahlo on the European Surrealists:

“They are so damn ‘intellectual’ and rotten that I can’t stand them anymore… I’d rather sit on the floor in the market of Toluca and sell tortillas, than have anything to do with those ‘artistic’ bitches of Paris.”

4. Alberto Giacometti on Pablo Picasso:

“Picasso is altogether bad, completely beside the point from the beginning except for Cubist period and even that half misunderstood…. Ugly. Old-fashioned vulgar without sensitivity, horrible in color or non-color. Very bad painter once and for all.”

5. Salvador Dalí on Paul Cézanne:

“I began a happening in New York by announcing in front of three thousand spectators that Cézanne was a catastrophe of awkwardness — a painter of decrepit structures of the past. I was applauded, principally because nobody knew who Cézanne was.”

6. Nicolas Poussin on Caravaggio:

“Carvaggio’s art is painting for lackeys. This man has come into the world to destroy painting.”

[via]

Pisci o piscima:

1. Robert Luis Stivenson o Voltu Vitmenu:

“..kao veliki čupavi pas, koji upravo pušten sa lanca, njuška sve strane ovog sveta i laje na mesec”

2. Fridrih Niče o Dante Aligeriju

“Hijena koja piše poeziju na nadgrobnim spomenicima”

3. Vladimir Nabokov o Fjodoru Dostojevskom

“Nedostatak ukusa kod Dostojevskog, njegovo monotono bavljenje licima koja pate od pred-frojdovskih kompleksa i koji se valjaju u tragičnim nezgodama ljudskog dostojanstva – sve to teško da je za divljenje”

4. Vladimir Nabokov o Džozefu Konradu

“Ja ne mogu trpeti Konradov stil prepun prodavnica suvenira, flaširanih brodova i ogrlica od ljuski romantičnih klišea“

5. Henri Džejms o Edgaru Alanu Pou

“Entuzijazam za delima Poa je znak primitivne etape razmišljenja”

6. Elizabeta Bišop o Džeromu Dejvidu Selindžeru

“Mrzela sam „Lovca u raži“. Trebali su mi dani da prođem kroz knjigu, obazrivo, stranu po stranu i crvenela od sramote zbog svake njegove smešne rečenice. Kako su ga pustili da to uradi?”

[via]

(Sources: 1 , 2 )

Henry and William James

Nedavno je objavljena knjiga  Wm & H’ry: Literature, Love, and the Letters between William & Henry James autora J.C. Hallmana u izdanju Iowa University Press. Autor na osnovu prepiske između dva brata, pisca i filozofa, rekonstruiše priču o njihovom odnosu, ne upadajući u zamke romansiranih biografija i njihovih podrazumevanih klišea. Na sajtu magazina Tin House nedavno je objavljen odlomak iz knjiga odakle su preuzeti pojedini redovi.

“Wm tore open H’ry’s letter, read it right there in the post office. That evening, homesick and alone on a Saturday night, he began a reply: “Sweet was your letter & grateful to my eyes.” The first letter of the surviving correspondence contains snippets in French, Latin, and Portuguese, alludes to Shakespeare, reports on a visit to a collection of sculptural casts at the Boston Atheneum, and attests to an absence of “equanimity” (the presence of which, many years later, Wm would count among the defining traits of mysticism). He was nineteen years old.

They wrote often. They wrote letters about reading letters, letters about how much time had passed since they had received a letter, letters that depicted the moment of their composition. Wm’s first letter describes the table on which he writes (round, with a red and black cloth), specifies the number of windows in his room (five), inventories his bookcase (“my little array of printed wisdom covering nearly one of the shelves”), and lists “Drear and Chill Abode” as its return address.

The early letters often express frustration with the inability of words to truly convey experience. Correspondence pales beside conversation. Over the next few years, as Wm and H’ry each completed an initial solo Grand Tour, they cried out for each other’s company.

H’ry, from Lucerne: “I’d give my right hand for an hour’s talk with you.”

H’ry, from Venice, six weeks later: “Among the letters which I found here on my arrival was a most valuable one from you . . . which made me ache to my spirit’s core for half an hour’s talk with you.”

Wm, from Berlin: “What wouldn’t I give to have a good long talk with you all at home.”

Wm, from Dresden, after visiting the Gallery: “I’d give a good deal to import you and hear how some of the things strike you.”

In 1869, Wm advised H’ry, then in Geneva, not to yield to homesickness. “I wish I heard from you oftener,” H’ry had written. Wm told him to pay no mind to ennui, noting that his own “heaviest days were full of instruction.” The same letter opened with a borrowed stanza:

O call my brother back to me,

I cannot play alone

The summer comes with flower & bee

Where is my brother gone?

A few years later, Wm described H’ry as “my in many respects twin bro,” which serves as a fair description of the image he once sketched in the margin of a letter illustrating the proposed sleeping arrangements for H’ry’s then-impending visit to Cambridge:

Albrecht Dürer – Self-portrait with Pillow and Hand

82nd and Fifth je naziv ulice u Njujorku u kojoj se nalazi jedna od najbogatijih umetničkih kolekcija na svetu – The Metropolitan Museum of Art. Muzej ima izvanrednu virtuelnu bazu podataka u okviru koje izdvajam Heilbrunn Timeline of Art History i 82nd and Fifth. Prva je bogat izvor tekstualnih podataka sortiranih hronološki i stilističku, po periodima i teritorijama. Druga je izvor različitih video i audio zapisa koji su na temu određenog umetničkog dela koje je u kolekciji muzeja. Jedno od takvih dela je i crtež Albrehta Direra, skica za autoportret, kao i crtež jastuka u različitim oblicima.  Evo video videa na tu temu, a zatim i detalja koji prate video.

Albrecht Dürer